Ljiljana Brković Zorčić

JABUKA                   2022.god

U polutami školske dvorane plesala sam s bucmastim dečkom. Čula sam šapat susjednih plesača.
-Nekoga stari traži.
Okrenem se i moje oči susretnu ispod surovo skupljenih obrva pogled moga oca. Njegovi oštri brkovi prikrivali su od ljutnje stisnuta usta.
Osjetim znoj izlazi.
-Moram ići - kažem dečku - to je moj otac. Bez riječi sam izašla i krenula za njim. Pazim da ne napravim pogrešan korak, da ne izgovorim nijednu riječ. Bojim se da ne počne vikati i tako me još više osramoti. Išao je dva koraka ispred mene, pognute glave Na svjetlu školskog hola izgledao je poput duha. Zračio je bijesom.
Što li će tek biti kad dođemo kući?
Vani je mrak. Vozimo se, ne progovara. U zraku je zvuk straha i užas čekanja.
Kad smo došli kući, ušla sam u dnevnu sobu. U njoj je bio veliki luster poput reflektora. Na kauču uza zid sjedile su sestre. Mame nije bilo.
Ušao je u sobu i stao ispod lustera, ja ispred njega. Osvijetljeni smo kao na pozornici. Iz hlača vadi remen, zanjihao se kao zmija i fijuknuo poput zimskog vjetra.
-Skini hlače!- naredi.
-Ne mogu – prošaputala sam misleći na utakmicu koju sutra trebam igrati u školi.
-Skini hlače!- opet je viknuo i zamahnuo remenom po mojim bedrima. Poskočila sam.
- Ne mogu imam mjesečnicu.
U glavi mi košmar, u tijelu očaj, ne mogu ništa smisliti da bih nestala. Ne znam kako našla sam se sklupčana na podu, u položaju fetusa. Pokrila sam lice da me remen, slučajno, po njemu ne dohvati. Moje sestre sjedile su na kauču, nijeme. Gledale su predstavu: Utjerivanje straha u kosti.
Bijes je nastavio izlaziti kroz remen i kroz očeve riječi.
-Ti ćeš meni, bez pitanja ići na igranku! Izbit ću ja tebi igranku iz glave! Nećeš mi se već sada, u kurvu pretvoriti!
Nisam plakala, ni zapomagala. Nisam odgovarala na njegovo pitanje:
-Hoćeš li to ponovo učiniti?
U svom svemiru vrištim: „Nećeš me slomiti! Neću moliti, nisam ništa loše učinila! I ja sam kao druga djeca. Mrzim te, jednom će tvoje ludilo prestati.“
No tada osjetim, bol, tuga i sram, zarosile su moje oči.
Čujem, naglo se otvoriše vrata. Nešto je tresnulo i rasulo se po podu. Krajičkom oka vidim, do mene se dokotrljala jedna jabuka. Zelena. Njen miris osjećam kao spas.
Majčin glas zagospodari sobom: - Prestani! Dosta je bilo!
Sestre istog trena počeše plakati. U mojoj glavi pitanje, cvili: „Gdje si ti, do sada?“
Otac je prestao remenom mahati. Bacio ga na pod i izašao iz sobe. Ja sam i dalje ležala u položaju fetusa, licem okrenutim prema podu sa željom da sam nevidljiva.
Majka se nagnula iznad mene i okrenula moje lice prema sebi. Zatvorila sam oči.
Bol i tuga ne prolaze.
Osjetim. Njene suze, umjesto mojih, teku mi niz lice.

VRTOVI TIRANINA                   2020. god

I on je Božje dijete i njega je Bog stvorio.

U njegovu vrtu

uz kuću na osami,

umjesto ograde raste šuma.

U vrtu uzgaja

nešpricano voće i povrće.

devet godina susjedi ne slute

da postoje djeca koja

u podrumu čekaju

najavljeni smak svijeta.

I on je Božje dijete i njega je Bog stvorio.

Njegov vrt s kućom

opasan je zidanom ogradom,

vidjela sam, na televiziji, svojim okom.

U vrtu su rasle jabuke i cvjetale ruže

istovremeno,

u blindiranom podrumu

njegova kćer

Rađala je njegovu djecu.

I on je Božje dijete i njega je Bog stvorio.

U nekom filmu

kojeg su nazvali bajkom i fikcijom

izgledao je kao normalan čovjek.

U njegovom vrtu, opasanom

visokom, žičanom ogradom i

dovoljno udaljenim od kuće

(u kojoj je živio sa ženom i djecom)

Ljudi, u prugastim pidžamama, ošišane glave

čupali su travu koje nema i

prije mraka, išli na tuširanje.

Čekajući da voda poteče,

umorni, usnuli su stojeći.

Jesu li i Oni bili Božja djeca

Je li i Njih Bog stvorio?

NEMOĆ                        2019.

neotvoreno oko

Na usnama

raspuklih višanja trag

U boji modro plavih šljiva

na vratu

ogrlica i

trbuhom izgovorena rečenica:

Pala sam preko stepenica.