Anamarija Amlica Levak

*******

pamtim

i prije desete

pozivali ste me

pokatkad velikodušno

pokatkad molećivo

da vam ga popušim

da vam ga izdrkam

ma da vam bar udijelim mali poljubac

jer eto

našla sam se nadohvat

vaših ruku

vaših pogleda

vaših potreba

vaših zamišljaja o tome kako je svijet uredjen

kad se već gibamo skupa

u istom tramvaju

ili na ulici

u dva ujutro

ili u dva popodne

predlagali ste da nosim mrežaste čarape

i izbacim ponosno te sise

jer blago meni imam sve predispozicije

biti vam izvrsna kurva kad poodrastem

dijelovima svojih tijela

doticali ste se dijelova mojega

tobože slučajno

i vrlo namjerno

jer neumoljivo je razumljivo

da to šta sam naprosto tu

još k tome

bez grudnjaka

suknje iznad koljena

i dovraga nasmiješena

podrazumijeva dozvolu koju nemam pravo uskratiti

da ste mi više zviždali

i da zviždati sama znam

i zvižduke bih u pjesmu ubacila

bilo me i strah

bilo me i sram

bilo mi je i jako... neokej?

a onda

sa 32

e pa sad mi je naprosto dosta

moje tijelo nije vaša stvar

moje tijelo nije stvar

i moje tijelo pripada meni

poljupci nje i mene na stanici

nisu poziv da nam se pridružite

niti aktivizam svaki put kada je ljubav

i konačno

usudim se ne samo reći da je neokej

usudim se ne dopustiti vam da je okej