Sedžida Ljubijankić

NE DAJ ME, ARSENE

Godine odlaze kao istrošen sapun u lošem hotelu,

drugačije je sve, Arsane, šifra je ostala ista.

Gazdarica je ostarjela, ali ista čangrizava starica

Prepoznavala sam ti korake uz tihu melodiju Šopena

i dogorjele svijeće,

ostavljena zagrižena jabuka na stolu.

Ne ruši snove, Arsene,

ne daj se vjetrovima ni vojskovođama nit' osvajačima,

čuvaj naše dječije snove.

Traži prvo kontakt sa sobom

pa sa ostalima.

Nedaj me, Arsene, zaboravu u večernjim satima,

sjeti se naše mladosti.

Naše poznanstvo bilo je zapisano,

nastavlja se do u beskraj traganja o nama u nama.

Moje oči, Arsene, uprte su tamo gdje si ti -

preko mora, gora i planina

sve do skandinavskih hladnih gradova.

Upali svijeće jagodičastog oblika, neka budu u paru,

sve je stvoreno u paru, Arsene, sjećaš li se?

Kiša još pere ulice, tramvaji odvoze zadnje šetače

što traže sjećanja,

odaju se nostalgiji i nesuđenoj ljubavi

u nadi da će ih ipak neko potražiti.

Ne daj me zaboravu, Arsene,

ne okreći ploču, neka svira još tiše,

nek' se čuje tišina uz zvuk moje omiljene melodije.

Odavno te na obali čekam, Arsene,

strah me da zavirim u dubine,

samo mala iskra ponekad bljesne

i znam da je upozorenje od tebe.

Sve je to Bosna, moj Arsene, gorda i prkosna.

Proplakaše mnoga naša djeca zbog njihovog jezika,

na sarajevskom mostu i Markalama

ostalo je zapisano u našim srcima.

Ne daj me, Arsene, drugim osvajačima!

Svrati u obližnji dom kulture

tu ćeš me naći,

poznat ćeš me po očima što gledaju u nebo

tražeći još malo snage iz tijela šiparice.

Dotakni mi rukom rame, kao znak da si tu,

probudit ću se iz sjećanja i nestat će mojih rana,

bit će mladosti, ali ne naše, Arsene,

ni Alipašine zgrade, ni desetog sprata.

Oprosti mi ljutnju zbog neodržanog obećanja,

da ćeš me voditi do Vječne vatre

i na znamenita kulturna dešavanja.

Ne daj im da te izmiješaju, da te oblikuju,

ostani isti onaj kog sam voljela,

sve je naše i ljeto i jesen u proljeće

kad behar vrca.

Snovi se ne mogu varati, Arsene,

rijetki su oni koji su prepoznali divljakušu u meni

i vučicu u kukovima mojim.

Ne daj me, Arsene, tako si me učio.

Naruči nam najljepše vino i dvije čaše

u obližnjem trošnom hotelu,

čekaću te.

Ne ostavljaj me, Arsene!

Ne daj me zbog mene, zbog tebe,

zbog našeg nerođenog djeteta,

zbog sviju nas.

Sjeti se svega

kad budeš na koljenima, Arsene.