ZA ODLAZAK JE POTREBNA SNAGA 2023.god
Na vječnu se ljubav kleo,
nježno je grlio, ljubio,
govorio kako nikada nije
nikoga kao nju volio.
Slijepo je vjerovala
(za drugo nije bilo razloga)
a onda, iznenada,
poletjela je čvrsta ruka,
ona koja ju je do jučer
nježnošću grlila.
Ispod njenog lijevog oka
osvanula je modrica,
uši su parale ružne kletve
i riječi grube, prestrašne.
U srce joj se uselio strah, muka,
beskrajna tuga, bol, nevjerica..
Usta zanijemila, glavu je pognula,
ni glas, ni riječ nije mogla izustiti,
patila je i suze lila u osami,
kada ju nitko ne može vidjeti.
Mislila je naivno
kako se sve dogodilo slučajno,
možda je i sama tome kriva
(glavom joj proleti misao),
nažalost, na tome nije stalo,
on se osilio, još grublji postao.
Jednog popodneva njegova se ruka
ponovo na njena leđa spustila,
pokleknula je, na pod pala,
nešto zapucketa u rebrima,
brzo je ruku na trbuh položila,
još nerođeno dijete je štitila.
Nad njom je uvrede sipao,
iz usta mu se alkohol osjećao.
Pomislila je „dosta je ovoga jada,
ne, nisam kriva, prijavit´ ću gada!“
Odluku je donijela da živu glavu
spasi, dok još ima vremena.
Progutala je strah koji je
u valovima plavio njezino srce,
smogla posljednju snagu da ustane,
da se čvrsto osovi na vlastite noge.
Konačno je vidjela svjetlost spasa
u varljivoj plohi zamagljena stakla,
na kraju mračnog tunela svoga braka,
i pronašla izlaz iz zemaljskog pakla.
IZNENADNI UDARAC 2021.god
Iznenadni udarac i već sam na podu,
pod njegovim nogama.
Tko zna što je sada razlog tome,
hladna juha, krivi pogled ili gesta...
ne znam što sam mu učinila?
Silnik uvijek pronađe razlog,
žrtvi nedokučiv i nepoznat.
U ušima odzvanjaju grube riječi
„Pogledaj, što mi činiš?
Pa, ja te volim... i tako glupu,
nesposobnu, ružnu i debelu...
prisiljavaš me da budem takav!“
Gledam ga u strahu,
bol pulsira u desnoj sljepoočnici,
iznad zatvorenog i natečenog oka,
slana suza se tiho niz lice cjedi
i peče na rasječenoj, krvavoj usni.
Ne usudim se niti disati,
tupa bol mi razdire grudi,
bojim se proizvesti zvuk.
Obigravaš oko mog slomljenog tjela
kao razjareni bik, prijetiš,
mašeš rukama, stišćeš šake,
groteskno gestikuliraš,
dok ti iz usta, kao zmije otrovnice
izlaze nesuvisle riječi i psovke.
A onda me iznenada,
nježno dodiruješ po zamršenoj kosi.
Želiš da povjerujem,
kako žališ što si me udario.
Sama sam to zaslužila, je l´da?
Pa, ti mene voliš?! Uvijek si me volio?!
„Hajde, ustani – vičeš – nije ti ništa!“
Skupljam zadnje atome snage,
dižem se na koljena, dah zapinje u grlu,
zatomljujem bolni jauk,
ne dam suzama da poteku.
Ti mirno sjedaš na stolicu,
kao da se baš ništa nije dogodilo,
uzimaš žlicu i počinješ jesti ručak.
Meni je prisjelo!
RANJENA
PTICA 2019.god
Još se ni
tinta na potpisu
u matičnoj
knjizi osušila nije
on je već
ćud pokazao svoju
i ono što u
srcu krije.
Šakama
umjesto poljupcem
pokazao joj
je tko je glavni,
svaku
njezinu riječ zagušio vikom
takvi su
bili njihovi dani.
Ništa mu po
volji nije bilo,
ukusno
nijedno jelo na stol stavljeno,
u strahu ni
riječ nije izustila
samo je
nijemo za milost molila.
Tužnu priču
pred drugima je skrivala
vrisak boli
u sebi zatomljivala,
trebala je
biti najvoljenija žena
a postala
podrezanih krila ranjena ptica.
Čaše žuči
stalno je ispijala
život ju je
bacio na koljena,
u njezinom
umu tinjale su misli
za sreću i
slobodu svi smo stvoreni.
Znala je da
tako nešto nije zaslužila
u torbu je
nekoliko nužnih stvari spremila,
vrata za
sobom čvrsto zatvorila
i nikad se
više nasilniku nije vratila.
TETA MILA
Prisegla bin
da je i danas čujen kako zove:
„Tonina, te
prosin dojdi večeras poli mene!“
Z baladura
je susedu zazvala teta Mila,
pak pletilo
u ruke uzela i zuz ognjišće sila.
Muž njoj je
joped u oštariju poša
a ž nje još
nikad trizan ni doma doša,
večera ga je
tepla morala čekat
mogari,
nikad nisi zna kad će kapitat.
Tešku je
ruku ima i žvelto bi je bija
na svoju
ženu kalati umija,
zato je ona
susedu zvala da skupa pletu
kad pijan
doma dojde da je pušti na miru.
Aš on kad je
popija svoj gospodar ni bija,
vika je,
kleja, proklinja, padele njoj razbija,
svako grdo
njoj reka, ko se ni maknut rivala
bi je već
puti i napro z punjon udrija.
Una se je
škivivala, z puta mu se uginjala,
da njoj nima
ki pomoći dobro je znala,
svoj teški
križ na pleći je nosila,
za mir u
hiži Boga je na kolini molila.
Cilega
života je njeji muž Milu potapara,
sve je
delala zanj kako najbolji sluga,
ud tega,
tužna, deboto nič ni imala,
samo je
ustarala i zanemoćala.
Jenu zimu je
došla teška gripa španjola
i njejega je
muža kako snop pokosila,
svi su se
štupili i u tetu Milu gledali,
suze su
presahle, za njin ni mogla plakati.
Nema komentara:
Objavi komentar