Azemina Krehić

POSMATRAČICA ZVIJEZDA

(Posljednje pismo, iz julske noći 1921.)

Najsjajnija zvijezdo noćnog neba,

Čeznula sam za tminom samo da bih

lice tvoje sjajno ugledala.

Zvjezdano nebo je najveća zagonetka,

A ti si, Siriuse, ljubavni stih koji mi šalje Bog.

Nijedan muškarac, pa ni on... nije znao rastvoriti me!

I pronaći u meni delikatnu porculansku ljepotu koju nosim.

Ljepotu rastvorene školjke.

Njihova htijenja bi  se razvodnila a njihove ruke su se grčile.

Brzo bi mi omrznulo lice koje želi moć nada mnom,

Oči - gvozdeni kafezi, ne puštaju pogledu da leti!

Moju svijest su oblikovale plime, a moja duša je očvrsla od sunca.

Zemaljska su polja postala pretijesna i na njima je ljubav čuvstvo,

A moja duša hoće gdje posve je drugačije, gdje je njeno korito neizmjerno.

A na poleđini njenog posljednjeg pisma, isprekidanim srebrnim mastilom,

ispisani su još i sljedeći stihovi:

Noćas je Venera kao blistava princeza na svom prijestolju,

A Mjesečevo puno biće posvud srebrom zvoni,

Kasiopeja noćas nije gorda ni tašta,

Svoju kosu mi pruža kao uže spasa.

Ka nebu da krenem, da se ne utopim!