U VRTU
Sada te
molim, oprosti mi grijehe;
borbenu ruku
u trajnost zaveži,
samome sebi,
kada bih mogao,
zbog onih
grijeha, i sada su svježi.
A mogao bih
zapaliti svijeću,
a tko će
meni u posljednjem času,
još drhti
sukob nasilničke ruke
i tvoje
molbe u napuklom glasu.
A što se
može, sudba nam je takva,
odvojen
život bez topline doma,
donio mi
nepromišljen potez
samo patnju
do konačnog sloma.
Oduvijek
žena konce kuće vuče
i ima
muškarca da se marno brine,
a on
nasilno, najfiniju ružu,
u vrtu svome
nepažnjom otkine.
Nema komentara:
Objavi komentar