Jovo Mraović

MONSTRUMI NE ZNAJU VOLJETI

Imala je šesnaest godina.

Zaljubila se u nestašnog mladića,

starijeg deset godina.

Mislila je, bit'će to bajka

koju je u knjizi čitala

Dvoje djece je rodila,

ljubavnu strast nikad' nije doživjela.

Baka i majka su govorile,

moraš biti dobra svome mužu,

sve što zapovijedi...ti učini.
Na djecu pazi,

kuhati moraš znati, kuću uredno držati.

Svog' dragoga čistog imati, košulje peglati,

cipele glancati, gaće i čarape prati.

A on je bahato kući dolazio,

svoju odjeću skidao i po sobi bacao.

Prestao se brijati, zube prati,

sa tušem se posvadio,ispod pazuha jako vonjao

i sav se u dlaku kao majmun pretvorio.

Od jela i pića, kilažu i stomak dobio,

pijan na nju vikao i sve češće i češće,

po koji puta šamar udijelio.

Ustvari, nikad je nije volio.

Svoju bahatost pićem zalijevao,

svakim danom sve više, svoje otečeno lice

i crveni nos u ogledalu gledao.

Podočnjaci kao duvan kese vise

i bore na licu,- svoje brazde dobile.

Ona je u najboljim godinama, i još uvijek lijepa.

Shvatio je. To nije ona curica, koja mu je sve  vjerovala,

sve što kaže , da je istina.

Ljubomora je zarazila njegov mozak.

Najednom, cijelim tijelom mržnja je zavladala...

uzima nož i ubija je.

Izišla guja monstruma, koja je u njemu tinjala.

Krvavih očiju  i ruku, mladoj

ženi i majci život je uzeo.

Djecu unesrećio i sram  u njihova srca stavio.

Da ju je volio, nikad to ne bi učinio.

Ljubav se ne ubija, ljubav prašta.

Monstrumi ne znaju voljeti - niti praštati.