Anđelka Korčulanić

ŽENA-ŽENI                2018.god

U žaru, u muci, u žudnji i žalosti,

možeš li ženo- ženi, biti treća ruka,

potporanj četvrtom uglu kuće

pod trošnim krovom makar nejak bio?!

Ženo- ženi, možeš li biti sestra,

ti, sestro vuka?

Rane su nam stare, a još vruće.

Od udaraca modre duše

u ludilo vode prezrivi pogledi s visoka

i pogrdne riječi goniča stoke,

a nema otrovnije strijele upućene ženi

od one iz ženskog oka.

Ženo, ako znaš koliko je žena od šake

umrlo više puta i prije pada u raku,

ne dopusti da sjena tuđih grijeha

na okrenutu glavu ti pada

dok pališ svijeću i mrmljaš

zakašnjelu molitvu za zemlju im laku.

Ne sudi prestrogo, i tebi kao žrtvi

moglo bi jednom suđeno biti, stog,

u ženi gledaj majku, sestru i dijete,

budi gromobran kad oluje ženi

k´o isturenom drvu u pustom polju

vatrom i lomom prijete.

Jer, krv i mlijeko u nama istih su boja,

no kamen je teži

na ženu bačen iz ženskog dlana

i nemoguć bijeg u slobodno more

vežemo li jedna drugoj

tvrde uzlove na čvrstoj mreži.

Ženo, daj mi da vjerujem u anđele

prije no što se nađem među njima.

Na manje porcije podijelimo bol

i miran san podajmo sebi i jedna drugoj.

Miran san i više je od kruha,

pripada svima.

STOPE U PIJESKU VREMENA             2016.god

Ti,

nepogrešiv strijelac iz prazne puške,

ubio si u meni cvrkutave ptice,

bez straha od Boga i kazne

modricama obojio dušu

i nježno mi lice.

Grob kopaju

krvave ruke, trnjem izgrebene,

za ono što zvali smo ljubav.

U njega polažem prošlosti sjene

i jedan bijeli cvijetak ubav.

Iz suha se grla ote

od crne noći crnja pjesma.

Za leđima stope u pijesku vremena

i zakopana pod njim

presahnula česma.

BJEŽI JASMINA                          2014.god


Tvoj dom je kuća bez temelja
s krovom bez uporišta
i zidovima od stakla,
a duša i lice modri od šamara.
Bježi Jasmina, spasi sebe i dijete
bježi iz tog pakla,
iz kandži samozvanog poete
što tvrdu koru tvoga kruha
užeglim maslacem od stihova maže
i dok ti cjeliva uplakane oči
obećanja u pijanstvu
do u beskraj slaže.

Tvoj dom je kuća bez temelja
s krovom bez uporišta
i zidovima od stakla,
bježi Jasmina,
dno ponora odavno si takla.
Crna noć je, tmina…,
bježi, spasi sebe i sina.

Ljubavi svoje nevina si žrtva.
hodaš, govoriš, gledaš…,
prividno živa,
a zapravo mrtva.