Đurđica Marinić

ZABORAVLJENA                          2019.god

Tako mi je hladno, da bar nisu počele kiše, ona kartonska kutija što se razmočila, bar je od vjetra štitila. Ući ću u ovu vežu, možda me ne primijete do jutra, samo da se s kiše maknem, ova vreća za smeće i nije neka zaštita. Da barem nisam izgubila onu toplu dekicu, onda kad sam bježala iz one šupe u kojoj su me pronašli obijesni klinci, kojima se dopalo nogama ravnati kosti bespomoćnoj beskućnici. Nekako sam uspjela zgrabiti tri vrećice od onih pet u kojima je sva moja imovina, u one dvije ostale su fotografije iz dana kad sam još imala dom, nekoliko rasparenih čarapa, hlače što sam ih netom iskopala iz kontejnera i dvije konzerve paštete iz dućana na uglu, dala mi ih ona ljubazna djevojka kad im je istekao rok trajanja s kruhom što im je ostao od prethodnog dana. I dekica na kojoj sam ležala kad su me dohvatili i izudarali me.

Gladna sam, hladno mi je i stara sam, a svejedno živa svemu usprkos, iako bih voljela da nisam. Više se i ne sjećam kako je bilo imat svoj dom, biti sita, utopljena i imati obitelj. Nisam tada znala da ne smijem vlastitom djetetu dozvoliti da stavi hipoteku na moj dom, nisam znala da će umrijeti prije mene i da će me banka deložirati. Nisam tada znala da će me   obitelj i prijatelji jednostavno zaboraviti. Nakon par mjeseci odsjedanja u tuđim domovima, brojenja zalogaja, svađa ukućana radi mene, otišla sam na ulicu, tu sam bar mogla tugovati na miru. Od onda sam za sve nevidljiva, zaboravljena.

Tjerajući misli pokušavam zaspati umotana u svu odjeću koju imam. Ako bude sreće neće me istjerati do jutra.

U crnoj kronici lokalnih novina objavljena je kratka crtica o mrtvoj beskućnici pronađenoj u veži stare kuće u centru grada. Uz inicijale pisalo je da je žena nekad bila teta u vrtiću, djeci omiljena kao i autorici članka, koju je nekada čuvala i koja se čudom čudila kako je završila kao beskućnica.

ŽRTVA I KRVNIK I ŽRTVA                     2018.god

Maleni dječak, skriven ispod kreveta, gdje ga je ostavila mama rekavši da tu mora ostati i biti tih, čvrsto je stisnuo uši malim ručicama da priguši vrištanje i plač majke, zvuk udaraca i ljutiti glas očuha što je do njega dopirao iz kuhinje. Iz očiju razrogačenih od straha nezaustavljivo su se slijevale suze dok se

bezglasno  molio da ga mama odvede daleko kao što je obećala.

Probudila se jedva uspijevši proviriti kroz natečene kapke, sva ljepljiva od krvi, u posvemašnjoj tišini, jednog sunčanog ljetnog jutra nakon ko zna koje noći užasa.

Njen obožavani desetogodišnjak klečao je kraj nje stišćući u ruci pištolj. Tog trena sjetila se svega, bezbrojnih udaraca, razbijenih usana, slomljenih rebara i tame u kojoj nije bilo ničega više.

Dječak je bio prevelik da se zavuče pod krevet. Sjedio je zaključan u kupaonici čvrsto stišćući pištolj koji je zgrabio s noćnog ormarića čovjeka koga je zvao tata i kojeg se bojao od kad se sjeća. Zvuk udaraca parao mu je uši. Polako je otvorio vrata. U času kad se teška šaka spustila na maminu glavu zapucao je i prekinuo užas dugih godina zauvijek utišavši mučitelja.

Dječak je kleknuo kraj mame u trenu kad je otvorila oči i sretan mu je osmijeh obasjao lice dok ju je grlio, nesvjestan čina koji će im zauvijek promijeniti život učinivši iz žrtve krvnika.

STOP NASILJU NAD ŽENAMA

Da ova priča ostane samo priča.

*********      -2017.god

Bila sam djevojčica, nekih desetak godina stara, kad smo jedne ljetne večeri nas pet nerazdvojnih odlučile pričati bajke, zaštićene zelenilom stoljetnog perivoja divljih kestenova s vanjske strane šanca koji okružuje staru jezgru mog grada i umjesto vode koja je nekada čuvala grad od turaka, smaragdom svojih travnjaka i veselom grajom djece uveseljava svoje stanovnike. Ali to je već neka druga priča. Ova je o bajkama. I tako svaka ispriča po jednu dobro nam poznatu bajku, a kad na mene bi red kazah da ću im ispričati bajku bez zmajeva, zločestih vještica, čudovišta i svih zala koje se u bajkama spominju.

„Hm, pa ne može bajka bez toga“ kaza jedna od mojih prijateljica, koju podupriješe ostale tri kimajući glavama kao da su im vratovi od gume, prepadoh se da će im od siline otpasti i otkotrljati se u šanac. „I kakva je to onda bajka bez princa i tko će spasiti princezu?“ zapita druga.

Pa nema ih-kazah-nema u mojoj bajci tornjeva i podruma, nema zatvora, ni lopova ni ubojica, već sam vam rekla.

-pa dobro hajde ispričaj nam je

-evo rekoh ovako: ovo je bajka o sretnoj djeci, u kojoj sva djeca imaju mame i tate, sve su curice princeze, svim su dječacima jedini junaci tate, jer ih vole onako kako tate trebaju voljeti, igraju se s njima, uče ih kako biti sretna djeca, kako postati sretni ljudi i kako nikada nikome ne nauditi. U mojoj bajci mame su sretne, mame su vesele, nježne i pune utjehe za oguljena koljena, natučene nosiće i ostale u igri zadobivene rane, one nikada nisu umorne, ne plaču potajno otečenih usana, ne padaju niz stepenice i ne udaraju se stalno vratima, dok pijani očevi izgrebanih ruku galame po kući. Ne, nema u mojoj bajci takvih mama i tata, nema gladi i uvijek ima novaca za sve i svi se vole baš onako kako se obitelji trebaju voljeti.....

-joooooojjjj dosadna si, povikaše moje prijateljice u glas, to ti je bezvezna bajka, ti nemaš pojma o bajkama......

-ajmo se igrati skrivača reče netko i vesela igra se nastavi...

Nekidan sretoh jednu od njih, nismo se srele godinama, razmjenile smo pozdrave, popričale, sjele na klupu u onom istom perivoju iz našeg djetinjstva, sretne što smo se vidjele i ispričale se. Već smo bile na odlasku kad se okrenula i rekla mi, znaš li da je Nevenka pokojna? Htjela je spriječiti sina da upuca oca koji mu je silovao sestru, pa je zakasnila i naletjela na metak umjesto supruga. Bože kakva tužna priča još tužnije obitelji. Znaš, svaki puta kad mi se jadala govorila je kako je tvoja bajka ipak bila najljepša, a i ja sam je tek uz nju razumjela. Voljela bih da sam jedna od onih mama iz najdosadnije i najljepše bajke naše prijateljice, rekla mi je par dana prije no što je poginula......

Danas se prisjećam djetinjstva, mojih prijateljica iz tog vremena koje rijetko srećem i od kojih me vrijeme udaljilo i učinilo od nas poznanice umjesto prijateljica. Ova je priča izmišljena, moje djetinjstvo nije bilo bajka, ali je bio lijepo i puno ljubavi, bar sam ga ja tako doživjela i u uspomenama sačuvala.

I ovako stara mislim da je moja dosadna bajka prelijepa i san milijuna zlostavljane djece, njihovih majki i očeva.

Voljela bih da svim zlostavljanima život bude kao moja bajka, ona je njima posvećena.

Stop nasilju nad ženama, djecom, muškarcima i svim živim stvorovima.

PRIČA O MNOGIM ŽENAMA     -2016.god

Zrak je bio zasićen mirisom cvijeća, onim posebnim, mirisom vijenaca i buketa što ispred lijesa prati nas na put posljednji. Sprovod je bio velik, masa ljudi začuđenih većinom tužnih lica, poneko ravnodušno, nekoliko iskreno uplakanih i čovjek kamenog lica iza lijesa. Nepomično lice bez ikakvog vidljivog osjećaja, osim dobrom promatraču vidljivog bijesa u očima boje tamnog čelika. Tihi šapat i topot koraka narušavao je tišinu tužne povorke. Dvije postarije žene šaputale su začuđeno :

- pa što joj se dogodilo, ne razumijem, tako draga i uvijek nasmijana žena, dušu bi dala da pomogne ljudima, životinjama. Stoput me utješila kad bi plakala radi bolesti mog muža. Rekla bi da će sve biti u redu i da ne vrijedi suzama život tratiti, a sad ovo...ma baš ne razumijem- u nevjerici odmahujući glavom govoriše prva

- nije samo tebe tješila, za sve je lijepu riječ imala, gdjegod bi se pojavila tu je bilo radosti i smijeha, kraj nje nikad nije bilo dosadno, svi su je voljeli i nikom nije jasno....

Tako otići...sama sebi presuditi!!!? - doda druga

- ma da, baš to nikome nije jasno, imati tako krasnog muža, biti tako sretna, pa se nakljukati tabletama!!!! Čudo jedno. I to bez oproštajnog pisma!?!? Zbilja tragedija, jadan čovjek, sigurno je pretužan, ni zaplakati ne može, sav se ukočio....ehhh kakva tuga..Bog joj daj duši lako...kaza prva, a druga joj istim riječima uzvrati.

Tamo odmah iza lijesa, koračao je ugledni građanin kome se ubila žena, praćen sućutnim pogledima sudionika tužnog skupa. U ruci je gužvao malen komadić papira njenom rukom napisan. Hvala nebesima našao ga je prije policije. Iza kamene fasade njegova lica zlurado se cerekao u sebi, izvukao se, glupa krava ni to nije mogla napraviti kako treba, a ni robu mu nije ispeglala, mogla se tuka otrovat poslije, jedva je našao što će danas obući. Čak ni sada njegove misli bavile su se samo sobom, svim srcem žalio je samo sebe, bjesan na pokojnicu jer mu je pokvarila tri dana, a bio se dogovorio s društvom da će roštiljati.

Dobro da je uspio sakriti papirić, sad će ga baciti za njom u grob, skupa s ružom, naravno radi idiota koji su došli guski na sprovod. Na papiriću je napisala: ne mogu više, psihička tortura zadnjih 30 godina postala je neizdrživa, pijano maltretiranje nikada ne prestaje, a otići mi ne daš. E pa sad odlazim tamo odakle me nećeš moći vratiti, a tebe će kazna stići...

Opet se nasmijao u sebi...glupača, mislila je meni nauditi, da se nije sama ubila morao bi je ja....jedino će mi falit njena lova...ali naći će se već neka druga budala s novcima.

U policijskoj postaji upravo su zaprimili maleni paket. Pisalo je za glavnog istražitelja, molim poslušajte snimke i pročitajte tekst na stiku. Inspektor poče čitati

- ovakav paket poslan je na nekoliko adresa, vama, istražnom sucu i novinarima. Tu je 30 godina mog života i razlog mog odlaska.

Poslušajte i postupite po savjesti. ZAUSTAVITE NASILJE NAD ŽENAMA.

SLAVEĆI SLOBODU     -2015.god

Hodala je ulicom visoko podignute glave, pogleda skrivena ispod velikih tamnih naočala, savršeno našminkanih napućenih usana, odjevena moderno, samouvjerena nasmiješena pomalo zagonetno, uzvraćala je pozdrave s kraljevskih visina.
Šetajući lagano izazivala je zavist mnogih žena što njen život smatrahu savršenim. Ispod tamnih stakala nitko nije vidio oči u kojima je zamrznut pogled pun straha ni tamne mrlje na njenom damskom tijelu.
Kasni danas, ulazi žurno u zgradu ,trči prema vratima, ruke drhte dok pokusavaju ugurati ključ u bravu i nijemo se moli da stigne na vrijeme skuhati meke šnicle, polupečene, povrće, krumpir, salatu, postaviti stol kako on voli, ohladiti vino, ispolirati čašu i posuđe bez greške.
Hvala Bogu stigla je i drhteći tjeskobno otvorila vrata točno u 16:27. Grčevito se osmijehnula čovjeku što taman stao je pred vrata pogledavši na sat.
Sve je savršeno do trenutka kad je odlučio da su šnicle malo prepečene. Sjedeći na podu ošamućena shvatila je daa udarac nije ni osjetila. Prvi od mnogih. Ali danas, danas nije boljelo kao inače.
Danas je drugačiji dan. Danas je u njegova široka pleća zabola najveći kuhinjski nož i sjela da odmori od dugogodišnjeg užasa. Odveli su je mirnu i nasmiješenu, umjesto šminke na sebi je nosila njegovu i svoju vrišteće crvenu krv.
U novinama zavidni pročitaše članak i rekoše : "neke žene zaista nisu ničim zadovoljne....jadan čovjek...imala je sve i nije joj bilo dosta". U umobolnici jedna prekrasna žena zagonetnog osmijeha, sjedila je kraj prozora i gledala sunce bez tamnih naočala slaveći slobodu.

BOŽIĆNO JUTRO    - 2014.god

Savršeno Božićno jutro

Vani debele meke pahulje

Ljube smrznutu zemlju

Čistom bjelinom

Lampice sinhronizirano

Svjetlucaju u ritmu

Tihe noći

Ispod drvca nekoliko

Šarenih paketa čeka

Ruke koje bi ih otvorile

Ostati će tu još dugo čekajući

Ruka kojoj su namjenjeni

Drži krvavi žarač

Kraj kamina sitno klupko

Nepomično leži u lokvi

Vlastite krvi

U ruci joj komad vrpce

Kojom je ukrasila svoj

Posljednji poklon

Zamrznuti u trenutku

Žrtva i krvnik jednako

Mrtva lica stigoše na kraj puta

A lampice i dalje trepere namigujući

Sjajnim omotima paketića koji

Nikada neće biti otvoreni.