Zdenka Prodanović

 

NA VRIJEME SI OTIŠAO              2019.god

Ne dam suzi kanuti,

još snage imam

otimati se uzburkanoj

rijeci što me u zagrljaj čeka.

Plovim mutnim brzacima

lomim komade nade,

ranjenom dušom želim poletjeti

tamo negdje na drugu stranu

tamo gdje nema uzaludnih želja.

Na vrijeme si otišao

ostavljajući iza sebe

tragove prošlosti gorčinom

obavijene,

prije no što se očaj zgusne

pokušavao si savladati misli

šibajući besćutno zgažen život

neizlječivom beznačajnosti.

Tako malen, zanjihan nemirima

prozirnih obećanja lutaš potamnjelom

slabosti nezavršenih početaka,

ukroćen tišinom, sam

uzdahom olakšavaš nerazjašnjene

sumnje samo tebi poznate..

Dobro je da si na vrijeme otišao

pokupivši sve laži, zaključane

u vremenu varljivog oprosta..

Jutrima kradem mrvice sudbine

rasute na jastuku,

ispočetka skupljam kapljice ljubavi

razlivene u labirintu gdje sam

potrošila na izdajnika

što je koristio iskrenost

u ljubavi utopljenu.

Dobro je da si na vrijeme otišao

prije nego se duša raspala

u komadiće tražeći ljubav,

a ti si sa osmjehom

zbrajao moje zablude

dok sam u boli umirala

poput ptice slomljenih krila

u tišini patnju razgrtala.

Tebe

čudno zamagljenog pogeda

ostavljam uronjenog u tmini,

odupirem se tvojoj krhotini življenja

gdje si moju slobodu potapao

neizlječivom samoćom davno

izgubljene ljubavi.

Dobro je da si otišao - nestao...

OKOVI            2018.god

Zar ne vidiš koliko grubosti

u tebi ima?!

Čuješ li svoje riječi

kako odzvanjaju ?

Peku kožu poput žeravice

prodiru do dna duše

i duboke rane stvaraju.

Znaš li koliko leda ima

između nas?

Niti najtoplije zrake Sunca

ne mogu ga otopiti.

Sa druge strane stola TI

poput vuka proždireš

svaki milimetar mojeg

krhkog tijela

dok se duša utapa u bolnom

jauku, očaj zastrašujuće

preplavljuje misli

samo bi vrisak spasio

ostatak trenutka u kojem

bi jeka nadjačala sve tvoje

uvrede.

Ne znam više tko si TI?

Ne znam kad' se

negdašnja ljubav ugasila?

Ne znam kad' se

naše zajedništvo rasplinulo?!

Jedino znam,

koliko se očaja skupilo

ovih godina,

koliko tuga preživjela,

u snovima utjehu tražila

jutrom se uvijek sa gorčinom

budila.

Okovi unaokolo zveckaju,

zarobljena između okrutne

stvarnosti i lutanja mojeg bitka,

koraci otežali

zavladala šutnja opora,

u grudima nema niti jedne iskre

da bi me oživjela,

pepeo pokrio nadanja

i tragove tvojeg mučenja.

Molim se noćima

danima šetam parkovima

možda mi vrate bar mrvu

smiraja, da razbistrim misli

i nikada se ne vratim

tamo gdje si me okovao

lancima poput robinje,

što je uzaludno vjerovala,

sto puta umirala

ne mareći kako vrijeme

prolazi, od života uzima

i zadnje mrvice radosti..

Sve dok nisam napokon

shvatila kako je život jedan,

koliko još u meni vrijednosti ima

toliko i hrabrosti da sve poraze,

boli i patnje pretvorim u pobjede.

Da, došao je trenutak odluke

odlazim iz pakla ,

pronalazim novu sebe

prije umiranja svake nade!

ŽELIM                   2017. god

Želim

besćutno tihovati

gaziti potištenost

rušiti samovanje

brisati razočaranja

zatvorenih kapaka

prikrivati svoje male

tajne,

buditi iskričave snove

protkane zrncima ljepote.

Želim

milovati daljine

skupljati misli

oživljavati nade

lelujati prostranstvima

putem slobode,

razgrtati vidike

ljubiti blještavilo visina

vjerovati u spas izvan

svih zakona

nastojati razdjeliti

dobro od zla.

Ne želim

se utopiti u iluzijama

prošlosti

izgorjeti u lažnim

obećanjima

pamtiti išibanu 'radost'

dobivati još jedan gorak

dan života.

Ne želim

širiti umorne ruke

grliti na zidu siluete

užarenih obraza što se

cerekaju unakaženoj

zbilji.

Ne želim

obljubljivati -onog-

s druge strane postelje

dok lijeno otvara oko

ovlaš poljubi lice

orošeno suzama

i odlazi zalupivši

vratima.

Trenutak buđenja

naruši suhim hrapavim

usnicama

još jedno jutro pretvori

u prozirnu stvarnost

opore tišine.

ŽELIM

odmah odlučnim korakom

izaći iz kuće pune oluja

gdje je ljubav davno nestala.

Previše boli je

prelijevalo dušu

silovitim gaženjem

uma i tijela,

ali njegov kukavičluk

nije uspio uništiti kraljicu

sa trnovitom krunom

na glavi iz koje je

potekao val samopouzdanja

i želje da tiho i bez buke

zadnji put ponosno

ode bez povratka.

*SIVILO*            2016.god

Omotana sivilom

u kutu sobe sklupčana

kraičkom oka primjetih

kako odlazi ON

kojem sam život poklonila.

Zalupivši vratima,

kao list nakon oluje

satima sam od straha treperila.

U mislima košmar

na usnama okus opor,

polako nestaje jeka grmljavine

što me godinama ubijala

kao ispijeni otrov.

Osjetih u duši mir,

tijelo preplavi val olakšanja,

duboki uzdah nekim čudom

izbrisa sva strahovanja.

Oblake tmurne razgrćem,

pronalazim svijetlost

namah poželjeh poletjeti

kao ptica  iako ranjenih krila,

dotaknuti slobodu

ma gdje ona bila.

Zatvaram knjigu života,

na zadnjoj stranici

nadu iz patnje vadim,

izlaz iz labirinta nalazim

napokon sam pobijedila.

Zasnivam svoj mali tajni svijet,

danas nema onog sivila

ljubav trperi prostranstvima,

samu sebe iznova volim

toplinom zaogrnuta!

Jedina misao

što ohrabruje mene

i mnoge žene

kazna će kad' tad' naći put

do zločina,

tu vrijeme ne zastarjeva!

ŽENA            2015.god

Godinama neshvaćena, nevoljena,

sada je u njegovom nježnom zagrljaju

kao biserima optočena.

U ljubavi strasnoj duša pjeva poput struna violine

Što sklada najljepše arije

a srce ljubavlju preplavljeno

treperi od miline.

Hvataju ritam zajedništva,

utapaju se u pogledima, dodirima

spremni za let u visine gdje ljubav pobjeđuje bol a

sreća prevladava nemir i strah.

Osnažena novim osjećajima,

predaje se valovima

kao gola stijena

dozvoljava da konačno bude 'poražena'.

Odbacuje sve zalihe

gorkih uspomena

napokon osjeća slatki okus pobjede

uistinu je voljena.

Svaku ranu zašiva,

pretvara u moć žene

zaljubljene...

Misli pokidane poput

niti konca spaja i

ostvaruje jedinu želju

žene ponovo

produhovljene.

Prije umiranja

svake nade otvara

vrata izlazi, otkriva

tajnovitost novog rađanja ljubavi,

nježne, sanjive,

iskreno poklonjene

srcu što iznad valova

pluta i voli kao nikada do sada !

ZAUVIJEK POSPREMA OŽILJKE

U KUTIJU JER SU NADE OSTVARENE ...

MOJ MRAK             2014.god

U polutami..,
sjedim, čekam GA ,
a vrijeme prolazi kao viječnost.
Njegovi dolasci i odlasci ostavljaju
samo uvrede i rane na dusi.

Sve veća gorčina
u meni se sakuplja
misli lutaju
a srce treperi kao list na vjetru.
Dugi dani čekanja neke nove sreće
i mirnih noći bude u meni sijećanja na
početke naše ljubavi. . .
Lijepa su to vremena bila. . ,
a trajala su kratko!

Od tada oplakujem svaki trenutak
proveden sa NJIM.
Nestajali su svi moji snovi
u kojima sam mastala o nama,
o našoj ljubavi,o
našem zajedničkom životu.

NEMA više NAS!
SHVATILA SAM TE
NOĆI KAD' ME JE
UZ KRIKOVE IZBACIO VAN!

Tumarala sam ulicama grada,
uplakana , nemoćna od bola i
košmara u glavi. . .

Letio je "moj život" iz minute u minutu pred očima
a on kao sijena me pratio u korak!

Potrčala sam brže i brže kao da bježim od sebe
,ALI BAš TADA SAM ODLUČILA PUSTITI SVE MOJE NADE,
ŽELJE I SNOVE
DA ODLETE U NEPOVRAT!

Danas se vraćam na put
svojeg novog života
jer želim osjetiti SVIJETLOST
KOJU NISAM DUGO PRIMJEĆIVALA!!