Biserka Raj

LJULJAČKA

Još jučer stigoh do zadnje stanice prolaznosti,
zamotah se tišinom
i u Danteove krugove pobacah sve ono,
što čuvah za naše sutra.
Ostavih samo svoje kamenovane pjesme
i mali križ na tvom imenu.

Tijelo mi je umorno,
iznutra starim suzama isprano, tako prazno
... čak ni tjeskobno.
Jedno ništa, kao prije samog postojanja.
Zatajih se privremeno, da budem ono što nisam,
da ne osjetim bol
dok se sastavljam između tvojih ugriza.
Svaki od njih, bio je kidanje mene i mog ja
pa prelomih žice svoje male krletke
gdje se nekad, obećanjem, zatvorih za tebe, za nas,
da ti budem samo tvoja ptica...
A ptica je našla otvor, makar u ponor
što je zjapio, samo njoj znanom slobodom.
Znaš... možda sam samo izmišljala svoje nebo
a krilima doticala tek dno
dok si iz mene, otkidao komad po komad sebe
i konačno zubima izvadio srce...
Ali ne boli me, jer to je bilo tvoje srce
samo omotano mojom dušom
i sad po mojim nogama krvari tvoj život... ne moj!
Pokrpah svoje ostatke i skrivam ožiljke od tuđih pogleda
al sve će to jednom, kao u onoj pjesmi
prekriti snjegovi i šaš...
I prekrio je,
a ja sam s neke čudne visine, gledala samu sebe
kako ležim negdje u dolini
sva bijela u bijelom...
Zaspala bih al me prenu zvuk ljujačke
što se negdje njiše i tužno cvili u daljini,
za jednim djetetom božjim, zauvijek izgubljenim.