Od kada se latice nevinosti behara
suzama kidaju mučno
od kad se ožiljci bijesa
modricama na duši djevojke
mijesto prijestolja
rezom riječi hrđavih krunišu
Od kad se Dženetskoj huriju - Boginji
duge vlasi moći njene ljubavi sa prestolja
šakama u blato povlače
Od kad se utrobi
što život životu daruje
olovnim lancem snage rakije
moći a u tvojoj nemoći
usne života prže
kad dojke čvorovi
što smrt doje ih poharaju
prestaneš da hajes – mariš
za njihovom lijepotom
Kad se bradavice u heftani ožiljak na tijelu skupe
sa rebrima sravne
one dvije dunje kojim divio si se
da ih više ne miluješ ni očima, ni dodirom
pogledom gađenja rane otvaraš
Dok ona grudnjakom praznim
od pogleda prolaznika skriva sramotu
tvojim pogledom sramnim napojena
Od kad šamari sa usana tvojih
kamenuju vapaj za mojim glasom da se čuje
ko ti moje riječi u tišinu stopi
a ja samo zelim da ti šapnem
Zagrli me, samo jako zagrli
Krha sam kao kap rose
Jaka kao kamen u vodi
Kad to izlape one riječi sa pozornice oltara
“I u dobru I u zlu”
pitam se dal si ikada zaista samnom bio tu
Kad se to postelja od proljećnih snova satkana
prvih drhataja , kapi rose strasti tijela
na dva parčeta svijeta cijepa
kad poj bulbula ljubavi
u muk sove se pretvara
ČUJ ME,
Kidam lance buđenjem želje
povratka SEBI,
postajem nedodirljiva i strahu
STANI,
stani ne budi osvetu iz mrtvila što si posijao u meni
TI što ljubav moju nisi ljubavlju brao
no srpom svoje gorčine
čupao iz korjena koji ti na dlanu dadoh
moći u svojoj nemoći hranio
BUDI TE SE
Hurije dženetske – lijepotice rajske
nikome ta moć data nije
u džehenemu – paklu nasilja da vas kuje
Kidajte karike njihove svojom moći ljubavi ka sebi
stanite ispred ogledala istine
I reci te samoj sebi
DOSTA , dosta je bilo više
Ja sam izvor života
I hurija, boginja djevojka
I majka rodilja
SVIJETLOST OVOD DUNJALUKA – SVIJETA
Pitam tebe, da tebe što mi dušu gazio si
od kada te oči srne u zvijer se pretvoriše
Kad si I ako si
me ikada istinski srcem volio
NEĆU u blato tvoje duše da utonem
Hoću da ti šapnem , ne vrisnem
Vrisak moj tvoj vrisak doji
Šapnut ću ti jer to te više boli
ŽALIM TE
žalim nemoć tvoje providne moći
žalim te što na vratima naših snova
bravu mog buđenja ćes poljubiti
suzu kajanja pustiti
dok moje BUĐENJE sebe
na suze će tvoje nijemo biti
ni jednog trena srce moje
one neće više bolom dotaknuti
ŽIVI, živi život ako jos daha ljudskosti u tebi ima
ili I dalje varaj sebe
da si moćan u svojoj prozirnoj nemoći
ili kajanjem utrobu svoju jedi
nije moje da ti sudim niti kunem
samo ti jedno želim
zabavi se o samom sebi
a JA
ja sam iz kaveza tvog, nešeg
jer i sama mu krojih žice
nevinošću vijere u LJUBAV
Krila raširila sam I poletjela
BUĐENJEM SEBE U SEBI…..
Nema komentara:
Objavi komentar