nebo je jutros košulja trozubog lica svih duhova svijeta upalog u sopstvenu jamu unutar mojih srčanih komora čupa se za vazduh sa sudbinom sličnoj istini spaloj na mrvice koja razveže čvor o moju glavu hladnu od snova dok prisluškujemo ukus huškačke ti ljubavi ovih poljubaca uzbranih kraj puta našeg kraja plakaćes poslije u bjekstvu iz života i naručja takve magarećje sreće ovo vrijeme ima krvave ruke a hrani se samo krvlju nas vaskrsnulih u mrtve (skoro nisam pametnije umro) konačno uzimam ti sa usana svih devet života da ne bi bilo da samo na sebe mislim ili ćeš ostati sama na svijetu
sklupčati se oko dokolice što je esencija budećeg boga ili oglodanih nada izrednika iz sopstvene duše i glumiti pjesnika palog u tišinu duž pogleda na svijet iza tvojih leđa sunce sa krovova kuća skida uspomene samoubice više nema s kim da se kurva svakodnevan kao razgovor sa psihijatrom zavidi ti na slobodi osjećanja iako je ona moja zla sudbina puštam te da ogrneš mojim snovima brutalnost u kojoj me ostavljaš prelazak preko istine je bjekstvo od vradzbine pričam sa pjesmom kojoj nisi ostavila drugu mogućnost ćutanjem se popunjavaju sa komšijskim zidovima nerealizovani sastanci od hladnoće popucaju plikovi i dječije suze u mojoj mašti već naviknuta na novi ljubavni problem mirno posmatraš suze od papira
petkom naveče uz čašu pića i ćutanje sa opipljivim krajem žene su nakon napornog gubljenja vremena počinjale da liče na sebe (migoljiš se tako do sutra što se survava u poeziju od tvojih ostvarenih snova u kojima sam tek običan statičar i neko kome ćeš amputirati ponos da se ne bi nikad probudila u noći sama dok u tebi moj demon vršlja)
život je divlja životinja nepoznatih roditelja i tragičar upao u jamu sa početka pjesme vidiš da smo sami na svijetu koji će postati mišja rupa u poređenju sa našim ljubavnim apetitima
zamećući trag lijesu glave sunčevih zraka na robiji mojih snova koji se još po sjećanju s tvojim ćutanjem bore i prave ljubomornim boga pararelne stvarnosti grad je odavao tajnu žena spremnih u svakom času da kao koštice rajskog voća upotrebljene za puku razonodu antipjesnika do prvog sljedećeg puta pokajnički oproštaj grijeha mole međ gladijatorima srca zakletog na celibat pravi je trenutak da se odreknem pjesme o tvoj talenat autodestruktivne nade spram obralih pupoljaka mladosti u prevari sa svojom sudbinom zaustavim dah i po tvojoj želji onakav mrtav volim te da me ne nosiš dzaba na savjesti
gorjela je mladost iz zabranjenih logora znanja u čiju zamku su samo odabrani pali u klancima pejzaža između mene i smisla iscijeljenog sve sa plodovima srca na krilima posljednje smrti vapim za duhovima ljudi strovaljenih snova da bih razumio let iznad ličnih mogućnosti koje noćas zjape kao zidine vjetra pruženog o oštricu noža riječi zaljubljene u samu sebe pjesma se neće završiti samo na kontemplaciji već navikla da se sablažnjivo iza neizrečenog krije sa ljudskim i božijim zakonima se kosi u izvjesnom smislu pjesma je ova samoća na obali mora u tvome dahu dražeg mi i takvog od očinjeg vida ono je zaključano pod ledom da ne bismo se nikad više sklopivši usne u mislima sreli premda smo oboje šćućureni na dnu sunca u akvarijumu ribe gladne zajedničke nam pjesnikove krvi
sva beskonačnost je iluzija prema samo jednom danu u mojoj koži zašto naričem moleban o napuštenom snu u kojem poslije tebe nema mjesta za patetiku i onu visprenost istine koja se neće nikad otelotvoriti arhitekturu tvog poljupca zastalog mi u oku kao buduće značenje agateofobije poredim sa umjetničkim djelima ratom među mrtvima za buđenje iz istog sna u kojem mi pretiš gluvonijemim vapajem svoje prisutnosti tako blizu da ti bez sumnje u svom nepostojanju od sebe krijem obrise pjesmo moja
Nema komentara:
Objavi komentar