DOBROTA, A NE NASILJE 2018.god
Poštujte ponajprije svoje majke i očeve,
svoje žene, muževe, kčeri i sinove
poštujte tuđu djecu, siročad, sve nacije i rase
ne mučite ni pse ni mačke
Ne gađajte ptice, ne ubijajte srne i lisice
U oči gledajte čovjeka kojemu želite nešto reći
Od leđa uvijek je ljepše lice.
Nasilje je za slabe, za kukavice.
Budite svjetlost, brižnost i nježnost.
Ono po čemu vas pamte – to jeste.
Sve što je živo – to je ŽIVOT
Dragocjenost koja zaslužuje poštovanje!
DIVNO JE BITI ŽENA 2017.god
Biti žena je
nešto toliko uzvišeno
da nitko na
svijetu ne bi smio
ništa ružno
činiti da njezino lice bude tužno.
Žena je
obala s tisuće otoka
bura,
nevera, jedara, kormila i sidra
ali i oseka
i plima.
Žena je i
val i more ali i svjetionik
svjetlost u
tami za brodove i izgubljene.
Beskraj ali
i postojanost.
Bila
djevojka, majka, baka, svaka je žena
divljenja
vrijedna, početak života i nečija bajka.
Tko je
usrećio barem jednu ženu na svijetu
Usrećio je i
sebe i dobio svoju zvijezdu.
I ma kako se
zvala… Mara, Ana, Luca ili Sanja
Žena bi
trebala voljena biti da bi srećom sjala!
STOP
NASILJU! 2016.god
Ne diraj joj
tijelo. Ono je odijelo za srce njeno.
Ne ljubi je
protiv njezine volje. Ona je ta koja odlučuje.
Ne stavljaj
svoju muškost na njezinu nevinost.
S time moraš
kroz cijeli život, nasilniče!
Za tebe samo
trenutak pohote, za Nju život gori od robije.
Ne diraj joj
tijelo. Ono je za ljubav stvoreno.
Ono je i
ognjište i svetište. A ne tvoje zabavište.
Ženu se voli
i poštuje. Ženu se ne siluje.
Njezina duša
nije za riječi grube. Ona je za one što ljube.
Ruke žene su
da grle i maze, a ne za one što ih gaze.
Žena je za
ljubav i ljepotu rođena.
Da je muškarac
zbog čeda u utrobi zauvijek cjeliva.
ZAGLAVILA
SAM SE U OVAJ SVIJET 2015.god
Tolikim sam
labirintima prošla,
mnoga vrata
sam otvorila,
i mene su
poneka u sebe pustila,
škripavo i
sramežljivo,
nadisala se
sa svakog prozora
s kojeg sam
se nagnula
a onda odjednom,
svjetlost je pala,
stakleni se
prostor
s t r m o g
l a v i o
u ponor
imena lažnog. Prevara!
Osudili me
oni bez imalo osjećaja,
što srca
nude k'o vruće štrudle
uz velike
osmijehe, slatko-kisele
i bijele
slastičarske rukavice.
U neku tamu
bez imena i razloga,
u brašno
pocrnjelo od ustajalih misli,
u žuti šećer
slijepljen u grude slatkorječivosti,
u smeđe,
pljesnive drvene kalupe.
Tražeći
ogledala skrivena
u dnu tog
gustog, nejasnog taloga,
vidjela sam
mnoga lica bez izraza,
čupale me
ruke oko zglobova
i vukle...
otkidala sam svoje nokte,
zabijala ih
u zemlju i sadila,
nicali su
kao čudne biljke,
a one
rijetke, mirisne i obojene cvjetovima,
postadoše
otrov za zemlju i ptice.
Prepečeni
licitari. Srca od umjetne boje crvene.
Zaglavila
sam se u ovaj svijet
kao lijepa
ptica iza neprobojne žice,
a bilo je
vrijeme, ne tako davno,
da grlila
sam oblake
i svemir
nosila u njedrima,
sve do oluje
što odnijela je
posljednje
odsjaje zjenice,
kao pijesak
na dno Afrike.
Zaglavila
sam se u ovaj svijet.
Novi
kontinenti niču ispod mojih stopala,
nova se
sunca rađaju iznad mojih
ranjenih
uzglavlja, tad' shvatih,
Svijet je
optočen lažnim draguljima.
KARIRANA
STVARNOST KUĆANICE 2014.god
Živjeti u
paralelnom svijetu
ogledat' se
u konkavnom ogledalu
s upalim
očima ribe
oćutjet'
gibljivost usana kad šute
imati
hrabrosti za najveći plimni val
Atlantskog
oceana, ljeto na Antartiku
Moć afričkih
magova i bambusovih svirala
iz šarenih
dokumentaraca
ah, maštati
i biti daleko
u nekom
izmišljenom svijetu televizije
( biti makar
sporedni lik iz sapunice)
Običnost
kućanice s crvenom kockastom pregačom
dok čeka
svog čovjeka
kojem je
davno obećala ispeći odrezak
svoje
mladosti i nedosanjanih snova
maštati o
bijelom kristalnom hotelu Sjevernoga pola
u ustajaloj
brašnastoj toplini svoga doma
Živjeti na
okomici oštrog kuta
bruseći
život kao nož do visokog sjaja
On - dolazi,
umoran od života
od karata,
od gemišta
Ona - pod
tupim kutom dovršava juhu
i prelijeva
je u vruću, krepku stvarnost
stari
porculanski tanjuri vjenčanih kumova
obješeni o
mutnu svjetiljku bračnih zavjeta
On – u
polufilmu Kišnog čovjeka
Ona – u
posivjelom dijamantu ispranih kiša
broji svoje
izborane godine, ispod Neba od vanilije
Dok šutke
jedu ... podgrijanu juhu.
Pretvarajući
se da im prija, kao nikad prije.
S kariranog,
čistog stolnjaka kaplju
nikada do
kraja oprane masne mrlje. Od juhe.
Nema komentara:
Objavi komentar