Larisa Janičev-Stojanović

OPROSTI MI LJUBAVI

Nakon dugo vremena pogledavao sam opet u tvoje prozore. Petak je – pomislim – sad ćeš van.

Dok još nisam stigao, pitao sam se: - Kako li sad izgledaš? Onom stranom ulice šetao sam često, sam.

I zamišljao kako sam s tobom. Bilo mi je žao što sam te ostavio i vratio se u nesigurnost.

Nisam si to htio nikako priznati, a sada sam shvatio kako nisam bio u pravu. Život je gad koji puže

i plazi i stalno vreba… a ja nasjeo – pomislim. Sad spašavam svoj jadan život i spašavam sebe

jer se nisam prepoznavao svih ovih godina. Dugo mi je trebalo, dobro da sam i shvatio…

Napokon si izašla. I kad si izašla, jer petak je, šmugnula si u auto, a ja nisam imao hrabrosti niti viknuti za tobom, a kamoli nešto drugo. Tako mi i treba, iznevjerio sam i tebe i sebe. Sad mi je žao. Žao mi je. I sad nek’ mi bude. Nek’ živim život i dalje koji ne poznajem. Oprosti mi ljubavi, oprosti mi mila moja!

SUNČICI

Moja hrabra,
najhrabrija!
Ćutim te skrivenu od svijeta,
uplakanu i samu.
Pa te pjesmom zovem
- Izađi!
Na svjetlu ti lice treperi
i ljepota ti je jača.
Uhvati sunce
i nebo i kišu,
osjeti dan i noć!
Sanjaj mila moja,
moja hrabra,
najhrabrija…
Osloni se na mene,
cijelu sebe tebi dajem.
Umotat ću te
u koprenu od snova,
osjeti smiraj.
Jer ti si hrabra,
najhrabrija!
Istina je na tvojim rukama,
u tvom srcu,
u očima tugom ispisana.
Ne dam ti plakati,
vrijeme suza je prošlo!
A ti si i dalje hrabra,
najhrabrija.
Suncem obasjana,
duša duše moje…

Mojim “Sunčicama”


LJUBAV JE TO

U intimi zamračene sobe
radio svira poznatu pjesmu.
Sjediš zavaljen u naslonjač, pališ zadnju cigaretu
i otpuhuješ kolute dima.
Gledaš me s isčekivanjem, prepoznajem plamen u očima.
Polako ispijaš čašu crnog vina,
pogleda uprtog u moje tijelo.
Kažeš mi nježno, snenim glasom ljubavnika – Volim te!
Zadovoljna sklapam oči i
tonem u san sretna.
Sanjam zvjezdano nebo,
sunce, livadu,
ljuljačku djetinjstva.
Sanjam nevini smijeh bezbrižnog djeteta.
Budim se zagrljena, nasmijana,
sigurna.
Ljubav je to!


NIJE ME BRIGA

Nije me briga kad padaju kiše,
ti dišeš kraj mene,
to mi je važno.
Nije me briga kad snjegovi viju,
griješ me dahom i osmjehom svojim.
Na vrijeme ne gledam od kako si sa mnom
pa nije me briga ni ako je kasno.
Ni ako sam tužna nije me briga,
suza iz oka ostat će suha.
Jer voliš me, znam,
sad mi je jasno.