Tvoja budućnost,
tvoj život,
genetikom su predodređeni.
Snažnim udarcem šake o stol
postavljaš se nadamnom,
snažan se osjećaš,
vidim ti vatru u očima,
neutaživu želju
za neprestanim vladanjem
nad mojim tijelom,
pokorno stojim i gledam te,
dah tvoj na vratu osjećam,
strah mi preplavljuje tijelo,
osjećaj gubitka nečeg vrijednog,
ja nisam više ta
koja konce u rukama drži.
Pitaš se što će sa mnom dalje biti,
prilaziš mi bliže,
kružiš oko mene,
poput lovca oko plijena,
mjerkaš me i procjenjuješ,
kao markiranu robu,
kao objekt,
noge mi klecaju od straha,
jedino što osjećam
tvoje su ruke na mojim ustima.
Osluškujem kucanje sata,
sekunde,
minute,
u sate se pretaču.
Iscrpljuješ me svojim prisustvom,
prostorijom nervoza lebdi,
dominira,
trepet raste,
vrele suze mi klize niz obraze,
otkidam ti se iz ruku,
bijesna čašu u zid bacam,
krhotine stakla rasute po podu,
ruke mi krvave,
oči uplakane,
usne suhe drhte,
dok te gledam,
ljut si vidim.
Što sam učinila,
zvijer u tebi probudila,
što će bti dalje sa mnom?
Nema komentara:
Objavi komentar