Cvili, škripi i tare ljuljačka
podno tog zahrđalog vratila.
Sad' pita naivnost djevojačka:
„Zar mogu poletjeti k'o vila?“
Izgubljena sred zemlje i neba
još lebdi nevinost u čistoći;
kano bijela krila galeba
kruži jednostavnost u mirnoći.
„Škripi, škripi klatno mog vremena,
nosi me iznad krošnje kestena;
visoko, do oblaka …i više!“
Djevojčica kosa raspuštenih
i očiju posve zatvorenih,
na tananom konoplju se njiše...
BILA JE SAMO ŽENA
Bila je samo žena…sama i napuštena.
Bila je ljubavnica, bludnica i trudnica,
i bila je marioneta…
u rukama otmjenog svijeta.
Bez glasa i prava bila im je puka zabava.
Bila je majka samohrana i bila je društvena
rana; imala je manu što voljela je ljude,
i hranila djecu… svoju i tuđu…
u bijednome stanu.
Da, bijaše dana kad' bi ona i pijana,
pijana od ljubavi prema meni, tebi,
svima…i njima.
A onda su je odbacili i na ulicu bacili.
Otkaz!
I napisali pismo: „Na tebe više ne
računamo, ali krivi nismo...“
Nisu imali obraz vidjeti je javno,
pa otkaz dadoše zlobno i tajno.
Tihi putokaz u propast.
I prodali su još jedno radno mjesto
u Zemlji prava po nalogu debelog brava,
ili, točnije, svinje. I svi šute, a neki se čak
i ponose njime.
A mučati treba do samoga neba, ne dizati
prašinu, jer svi vole tišinu…do kraja stoljeća.
Tko zna koja je slijedeća?
A bila je samo žena…sama i napuštena.
Nema komentara:
Objavi komentar