Nataša Periša

TRAGOVI      2023.god

Poslije igre,

pokupi premazane riječi

u dugine boje

i idi!

Ne okreći se!

Iza sebe,

ostavi,

uplakane oči.

Za jedan dan,

jedna smrt je sasvim dovoljna.

NEKA DRUGA PJESMA   2021.god

Nema više dobrih priča,

ljubavnih refrena,

nježnih objašnjenja,

iskrenih tumačenja,

jasnih teorija,

zajedničkog jezika;

pravednih titula,

pozitivnih likova,

razumnih značenja.

Sve se udaljilo

od otkucaja srca,

u neke druge dimenzije,

neljudske i nevidljive!

Gdje jezik nije pismo,

gdje glas nije riječ,

gdje djelo nije znanje,

gdje čovjek nije bit,

gdje vrsta nije planet.

Samo rob svoga neba;

samo zlatni zastor Sunca,

u dimu maglenog jutra.

Probija tek neka nit,

poput nade u bolje sutra.

I neću ti se pridružiti,

u toj slici, da ti budem bliže!

Tvoja ranjivosti umire u mojim očima,

kao trulež!

I neću ti dati, da me ubiješ,

mene u sebi ima još i više!

OVAJ DAN   2020.god

Neću ovaj dan!

Sve je sivo ispod oblaka.

Suze su moje, ove kapi,

što šire maglu po prozorima,

dok se tuga niz staklo slijeva.

Teško je misao, kao živu sponu

usmjeriti u sklopljenim prstima.

Teška je tišina, gdje su drhtati tijela

jedina izgovorena istina.

Dok udišem samo jesen svila,

vjetrovi me probadaju orkanskim udarima.

Neću ovaj dan, jer mi liči na sve dane,

pa mi cijeli život siv, kao ovaj dan.

Ja nemam izbora, samo svoj život.

Loša uvertira, za ovu minijaturu - Opstanak.

Teret koji nosim,

zaustavlja me na pristaništima,

hranom gladnu pticu, usamljenim mislima.

Srce sam već podijelila,

pa sad kuca samo nutrina, bolom otkucava.

Čudna glazba djetinjstva,

govori mi da sam živa.

Možda se jednom pojavim, iza ovog sivila,

što slijeva se po staklima,

gdje lik svoj jedino vidim,

onaj istinski, udaljen od pogleda.

Neću ovaj dan.

Listam valove u stihove, iza sjećanja

i osluškujem čudu glazbu, iz nutrine,

gdje se krije minijaturna - Opstanak.

BIRAM   2019.god

Biram da postojim.

Budim se na mjestu,

gdje izvire istina,

na izvoru, svih izvora,

gdje izvire život.

Želim, igru vjetra,

u svim pokretima.

Osjetiti, snagu  zarobljenika,

kojima nije važna cijena slobode,

za čistoću srca

Biram, ključ postojanja,

na svim ulazima I izlazima.

Sebe zarobljenu,

nigdje ne ostavljam.

ZABLUDA     2018.god

Ti nikada nisi

gledao u oči

i razgovarao sa najdubljim emocijama.

Nikada nisi držao za ruke

i osjetio, da su dio tvoga tijela.

Nikada nisi pratio trag,

po kojima ćeš pamtiti

da nikada iz tebe

ne odlazi.

U sebi je pronalaziti,

kad je blizina udalji,

bar na metar.

Nikada nisi doživio,

nijedan njen trenutak,

dubinom kojom je doživljena.

Vidio osmijehom,

kojim se briše,

najteža patnju sa lica.

Slušao riječi,

koje životu daju smisao.

Šutnjom osjetio

svaki govor tijela.

Ti nisi volio;

volio si samo sebe,

u njenim očima.

ODGOVOR ŽIVOTU   2017.god

Koliko dovoljno trebaš biti jak,

oprostiti neoprostivo?

Koliko se uzdići visoko iznad ponora,

što ljudski um napravi?

I pružiti ruku, kao most,

tek svježe sazdan u duši,

da pronađeš mir, od polomljenih emocija.

PRIČA   2017.god

Sa tvojih usana

priča je potekla,

kao tajanstvena rijeka.

Vijugala je, gubila se;

vidjela sam laž

kako se razlijeva

među kapima.

Osjetila,

kako tonem,

kroz tamne

zemljane lavirinte.

Dušu,

kako me štiti od sebe;

dah, kako nestaje.

Život,

kako se lome

slike od stakla;

kako probadaju

tijelo i kost...

Kad su usne ostale nijeme,

samo je bol preživjela.

PJESMA BEZ RIME        2016.god

(Kad čovjek umire)

Zaboravila sam vas gospodine!

Vaš lik je ostao u posljednjim sunčevim zracima,

kad su ptice već opustošile nebo,

a jesenje lišće promijenilo boju i okus zraka.

Dok se kiša slijevala niz naše riječi

i topila kapi u moj sumorni pogled.

Vašom uspomenom sam

palila prvu vatru u ognjištu,

da ugrijem dušu.

Jer, je studen već zahvatila tijelo

i bol se u kostima osjetila.

Patnjom sam zatvarala

izbrazdane pore na vašem licu

u kojem su bile ucrtane godine,

da vas vratim u ono doba

dok ste još uvijek bili nevino i iskreno dijete.

Vi ste gospodine sada stranac,

a obukli ste moju noć!

Poput čarobnjaka ispuštate lažne zvijezde

ispod tamnog šešira,

kao balončiće od sapunice.

Moje nebo, polako postaje sivo i tiho,

bez svjetlosti.

Podsjeća me na dolinu samotnjaka

iz Heseovih romana,

pa sliči na filozofsku raspravu za:

Za i protiv!

Dani su prolazili,

sunce je oko zemlje i dalje kružilo;

na istom mjestu uporno izlazilo,

a meni se činilo, kao da će svijet stati.

Kao da sam očekivala neku kataklizmu,

kao prirodan slijed,

sa kojim ću i ja nestati,

sa nadom da će smrt izbrisati sjećanje;

da ću možda tamo, sa druge strane

prepoznati one osjećaje dok sam još bila živa.

DA LI SI DOŽIVIO      2015.god

Da li si doživio trenutak,

da si potrošio emocije,

ispisao sva slova?

Pustio pticu do nebeskih visina,

ali nisi pronašao oblike

koji na njih sliče.

Koliko god osjećao grč bola,

nije bilo povratka.

Koliko god cijedio,

spužva je dotrajala.

Ostao si na vratima,

jedne završene priče.

Na putu bez povratka,

korak unazad, ništa ne mijenja.

Da li si doživio,

da kleknuo si nemoćan

i ruke sklopio,

po prvi put rekao:

Bože, da li Te ima?

Sačekao svjetlost u vidu ptice

u novim svitanjima.

Prokleo dan, mjesec, godinu,

toga datuma!

Upamtio izraz lica, tugu u očima.

Pomislio, da prah si i da se živ,

prahom posipaš.

Da oči ne vide,

da usne ne govore,

da uši ne čuju,

da si samo tijelo ostao,

da li si, da li si doživio?

SAMO MOJ ŽIVOT  2014.god

Zaodjevena tišinom,čekam te na početku kraja,

pred zaključanim ulazom,

u kući gdje prošlost moja spava.

U ruci karta, kofer,praznina snova,

bez kajanja,bez oprosta.

Jedna suza da me podsjeti

na riječ dugu , tešku i misao nepokolebljivu,

ostalu u onom ključu na tvojim vratima.

Putujem,osjećam da dišem.

Trebam slobodu i ništa više.

Da se očistim od lošeg zraka i

pred očima razbistri nakupljena magla.

Da pustim sunce u svoje grudi,

da me toplina ponovo probudi,

na stanici života,gdje se budućnost nudi,

bez naplate za šansu veću,okrenuti glavu

neću za nijedan poraz ili promašenu sreću.

Ovaj život je samo moj

od početka do kraja.

Ispraćam pogledom krajolike,

svu tugu iza sebe ostavljam.

Za trenutak vječnosti i mrvu tišine,

na samom početku kraja,daleko od kuće,

gdje tuga prošlosti spava.