ZID
Cigla do
cigle
žbukom
podlosti slijepljene
složene u
nizu
na ledini
zid tamnih
boja podigle
prelijeće ga
umorna ptica
bježeći pred
tučom
u golim
krošnjama skrovište traži,
pljesnivi
bridovi okrutno prijeteći
odbijaju
njezin krik
podrugljivi
bršljan visinama stremi
korijenjem
krvoločno zadnju kap srče
otrovnim
lišćem zidine kiti,
podno zida,
u hladnoj sjeni cvijetak
mirisom
uskrsnuća smradu plijesni prkosi!OBILJEŽENA
Nasred stratišta vješalo obmane stoji
lešinar kljunom ranjeno krilo vida
krvavo perje iz rane kida
pogledom aveti oko sebe broji.
Omča riječi na vjetru se njiše
čeka da se nemilice stegne
čeka da čvorom istinu pritegne
da oko vrata krugom osudu ispiše.
S nevidljivim pečatom na čelu
posve sama, Obilježena šuti
sklopljenih očiju tešku ruku sluti
kosca mrkog,okretnog na djelu.
Tko iz potaje sluša kako diše
i čuje joj svaki drhtaj
budno prati svaki treptaj,
tko joj sudbu zlobom piše?
Grijehom ogrezlu koščatu šaku
utvara prijeteći drži u zraku
skriva podmuklo svoj lik u mraku,
pod skutom čuva duboku raku.
Posljednja nada je pregažena
ispod oka mutni pogledi sijevaju
nevinost njenu bešćutno strijeljaju,
smaknuće čeka Obilježena.
NEĆETE
Nećete ubiti pjesmu u meni
ma koliko otrovnih strijela odapeli,
ma koliko koplje pakosti u srce mi zaboli.
U kaljuži kužnoj,ustajaloj
dižete kule sazdane od zla,
al' ne možete ciglama zlobe
zazidati dobro vama nevidljivo
jer ga ne poznate,
nije iz vašeg svijeta.
Ni ljepotu nedodirljivog
iznakazit ne možete
trulim očnjacima
s kojih mržnja kaplje,
neuhvatljiva je kandžama
naviklim na meso.
I što više režite zapjenjeni, bijesni
to više pjesme iz mene izlazi,
al' nije žalopojka već let u nebesa,
oda ponovnom rađanju iz suza…
Nema komentara:
Objavi komentar