Probijam se
kroz kapi kišne
u obliku tišine,
na valu sreće,
hitajući kroz
maglovite tmine,
noseći na licu
osmijeh.
Čekaj me,
u zagrljaj
primi me,
ne obaziri se
na vrijeme.
Ni oblaci,
ni kiša,
ni meko
slavonsko blato,
ne priječe mene
da dođem
ljubiti svoje zlato.
KAD POMISLIM 2022. god
Kad pomislim
da te nemam!
Ne bih bilo uspomena,
ne bih bilo tajnih želja,
nit u srcu tvom veselja.
Ti bi bila samo žena,
u vrtlogu neshvaćena,
zbog ljubavi koja pati.
Tko bi mog'o to da shvati ?
Kad pomislim
da te nemam!
Ti bi bila samo žena
koja ovim svijetom luta,
kojoj fali čvrsta ruka.
Da te stisne nježno
i još voli neizbježno.
S'tobom, da u korak ide
ljudi, da te sretnu vide.
Da te nikad
ne ostavljam samu,
kako noću tako danju.
Kad pomislim
da te nemam!
U sjećanje da te spremam.
Čujem jecaj hrabre žene
koja tajno voli mene.
Ne dozvoli, da postanem
dio uspomene njene,
brižne žene koja treba mene.
U vrtlogu , kojeg život vrti,
nemilice vrti sve do smrti.
Ni pomislit neću da te nemam.
Ženo, ja i tebe trebam,
neka život svoje vrti.
Ti ne jecaj,
voljet ću te, sve do smrti.
SVILA 2018.god
PUPOLJKU PRPOŠNI 2017.god
BIT ĆU TVOJ 2016.god
ŽENO U ZVIJEZDE KOVANA
PONEKAD SI UPLAKANA, SAMA 2015.god
Blatnjav sokak, vani mrak
kišne kapi prazne oblak,
jecaj, uzdah, tišinu para
ko munja, kad nebo razara.
Žena ko biser blista
u svakoj niti ljepota utkana,
mudrošću iskovana a uplakana.
Kapljice suza kvase joj lice
teret života ju pritišće, ljepotu briše.
Osjećam, upregnim misli
hitajući sokakom njejnim
do kuće njenje, zastajkujući
jecaje osluškujući,
bol u duši osjećajući.
Kroz prozor provirujem
željan da ju pomilujem.
suzu svaku da popijem
Usnama ju oplahujem.
Krila sam željan njenog
i osmjeha čarobnog.
I dok suza kvasi njen dlan,
dok joj nabrekle oči, ne žele san.
Šuljam se sokakom
ko mjesec tmurnim oblakom,
tražeći zvijezdu
da svije se u njenom gnijezdu.
Volim ju srcem, čuvam ju dušom
mislima ju milujući, kroz prozor njen,
gledajući je u jecaju, uplakanu i samu.
Mislima ispijajam svaku suzu joj s lica,
jer žena je moja miljenica
Ženo! Ti si biser u kapljici suze
Nedam plaču da ti osmjeh uzme.
ŽENA MAJKA 2015.god
Odmaklo jutro, osvanuo sunčan dan, sjedam u udobnu stolicu na jednoj terasi Brodskoga korza, uobičajeno naručujem jutarnju kavu, oko mene dobra posjećenost kao da nas je sve izmamila toplina jutarnjih zraka dugo željnog sunca. Otvaram vrećicu s šećerom želeći malo zasladiti gorak okus kave i tako mješajući kavu podignem glavu, uspravim pogled razgledam turobna lica, tek pokoji smješak i pozdrav poznanika, odzdravljam i razmišljam...o sudbinama naših ljudi ponovno stardalim u nadolazećim poplavama o njihovim suzama i svim nedaćama koje su ih ponovo zadesile, o novim školskim knjigama roditeljskim brigama, o zagubljenim ljubavima propitkujući samoga sebe o Bože što je to sa ljudima..Laganim , stidljivim korakom sa djetetom u naručju, raščupane kose tužnog i plačljivog lica prilazi mi žena, majka, pružajući mi ruku tiho prošapće: „ Gospodine možete mi kako pomoći nema što dati djetetu jesti, ja mogu gladovati ali djete to ne razumije...“..zadubim se sumnjičavo u prizor pred sobom dok me ona molećivo gledala, šutnja je bila vječnost sve dok se nije okrenula i zakoračila dalje.Rekoh joj.. „ Stanite..“, tražeći po džepovima sitniš, izvadih nešto novca i pružih joj..Gledajući je kako odlazi, dijete u naručju nosi, tužno pretužno majka životu prkosi, žena , majka spašava sreću djeteta nejaka, suze zaiskriše usne se pitaše :
„Kolika je ljubav žene, majke..kolika je tuga, kolika je muka, koliko je žena neshvaćena ? Život ju mrvi a ona rađa u krvi nove ljude, žene NESHVAĆENE. Dokle ?
KAD POMISLIM 2014. god
Kad pomislim da te nemam,
ne bih bilo uspomena,
ne bih bilo tajnih želja,
i u srcu tvom veselja
Ti bi bila samo žena,
u vrtlogu neshvaćena,
zbog ljubavi koja pati.
Tko bi mog'o to da shvati ?
Kad pomislim da te nemam
Ti bi bila samo žena
koja ovim svijetom luta,
kojoj fali čvrsta ruka.
Da te stisne nježno
i još voli neizbježno.
S'tobom, da u korak ide
ljudi, da te sretnu vide.
Da te nikad
ne ostavljam samu,
kako noću tako danju.
Kad pomislim da te nemam,
u sjećanje da te spremam.
Čujem jecaj hrabre žene
koja tajno voli mene,
ne dozvoli, da postanem
dio uspomene njene,
brižne žene koja treba mene.
U vrtlogu , kojeg život vrti,
nemilice vrti sve do smrti.
Ni pomislit neću da te nemam.
Ženo, ja i tebe trebam,
neka život svoje vrti
ti ne jecaj,
voljet ću te, sve do smrti.
Kad pomislim
da te nemam!
Ne bih bilo uspomena,
ne bih bilo tajnih želja,
nit u srcu tvom veselja.
Ti bi bila samo žena,
u vrtlogu neshvaćena,
zbog ljubavi koja pati.
Tko bi mog'o to da shvati ?
Kad pomislim
da te nemam!
Ti bi bila samo žena
koja ovim svijetom luta,
kojoj fali čvrsta ruka.
Da te stisne nježno
i još voli neizbježno.
S'tobom, da u korak ide
ljudi, da te sretnu vide.
Da te nikad
ne ostavljam samu,
kako noću tako danju.
Kad pomislim
da te nemam!
U sjećanje da te spremam.
Čujem jecaj hrabre žene
koja tajno voli mene.
Ne dozvoli, da postanem
dio uspomene njene,
brižne žene koja treba mene.
U vrtlogu , kojeg život vrti,
nemilice vrti sve do smrti.
Ni pomislit neću da te nemam.
Ženo, ja i tebe trebam,
neka život svoje vrti.
Ti ne jecaj,
voljet ću te, sve do smrti.
VRISNI
VRISKOM 2019.god
Ti što šutiš
u duši se ljutiš
ništ ne
pripovidaš, rane vidaš.
Ti što
šutiš, suze kriješ više se ne smiješ.
Modrice
farbaš čemu se nadaš?
Bol trpiš u
krugu se vrtiš...
a kad padne
noć otkrivaš lice
plaho
milujući modrice i proklinješ sudbinu, mladenačku želju jedinu.
I ljubav,
koja je snivani san
i onaj dan
kada je nada uskrsla,
dotaknuvši
ljubav trpiš bol
što tvori
tvoj očajni krik zauvik.
Zatočena u
tmini predrasuda
okovana
lancima zla cjediš suznu kap,
ne spavaš
miluješ mrak...
...darovala
si mladost za sreću, radost
a gle sama u
suzama?
Ti što
šutiš,
suze kriješ
više se ne smiješ,
vrisni ne
ćuti, pisni nek te čuju
oni što u
ljubav vjeruju.
Vrisni
vriskom osjeti ljubav stiskom,
zaslužuješ
bolje samo je do tvoje volje.
Život ima
čari muku zaboravi.
Pusti krik
pobjedi bol zauvik!
SVILA 2018.god
Nasmijana
sjajna
meka poput
svile, bajna!
Nestala
mladost,okopnila radost.
klečiš i
moliš svega se bojiš.
I gledam te,
takvu u dronjcima
vezana si
okovima i lancima.
Sputana do
bola, uplakana u suzama
a nekoć si
bila mekana ko svila.
Zvao sam te
mila.
I onda su s
tobom upravljali,
osjećaje
ubijali, snove krali.
Ljubav
svilenkasta, željena
netaknuta
ušuškana u nama.
A onda,
munja, grom i lom.
Unakaziše tu
ljepotu, zlom na dobrotu.
Ne ljubavi!
Nego, ego nek se slavi,
nisu svilo
moja, tebe meni dali.
Prohujalo
vrime s njime i oni nestali.
A ti lutaš
sama u suzama.
Pogled
kriješ više se ne smiješ.
Haljine ti
poderane, dani puni tame
a na licu,
šminkom kriješ modricu,
gušiš krik,
u jecaju bola, svilo moja.
Nasilje je
tvoje breme, bez ljubavi
život vene,
vene, vene...
Zvao sam te
mila
ostala si
moja svila.
PUPOLJKU PRPOŠNI 2017.god
Anđele moj,
dušo duše moje.
Grlim te u
svitanje ove kišne zore,
snagu ti
šaljem, sebe ti dajem.
Nošen
lahorom, mislima te grlim
svu tvoju
napast mrvim.
Želim poput
klice
razbiti
površinu pokorice
koja te
obavija, steže ubija..
...tjeskoba
te proganja.
O ljubavi
moja divna
evo hitam do
tvojega krila.
U dušu me
smjesti svoju
odagnat ću
tugu tvoju.
Poput klice,
probit ću pokorice,
iz
nutrine ozarit ću tvoje lice.
Ko korijen
hranit ću te moćima
želim sjaj, caklinu u tvojim očima.
Znaš ljubavi moja pupoljku prpošni,
tu u tvojoj
duši mir se ne ruši.
Tud bit ću
tvoj spokojni san
čvrsti vez u noćima bez sna.
Želim iz
nutrine tvoje
povesti te u
spokoje,
odagnati sve
nevolje.
Anđele moj,
dušo duše moje.
Pupoljku
prpošni duboko ojađeni.
Ljubav ću
razbuktati nek plamti.BIT ĆU TVOJ 2016.god
Kad posrćeš
i kad padaš,
pod teretom
tvojih muka
bit ću prema
tebi
ispružena
ruka.
Kad ustaješ
i kada se nadaš
i treba ti
dodir i treba ti, ruka.
Bit ću
osmjeh,
kad iz oka
suza krene
utjeha u
tjeskobi,
sve dok patnja tvoju dušu drobi.
Utočište u
jecaju,
u samoći
dok skrivena
mucaš
shrvana od
boli pucaš.
Kad si u
beznađu i očaju,
a ne želiš
da svi znaju.
Krik u šapat
kad pretvaraš
bistrinom
pogleda maglu stvaraš.
Bit ću
svjetlo ti u mraku
čistoća u
zraku.
Istina u
laži
melem što
bol tvoju blaži.
Zauvjek bit
ću tvoj
kroz misli
ići ćemo skupa
bit ću prema
tebi
ispružena
ruka.
U miru
tišine bit ću tvoj
samo se ne
boj, samo se ne boj.ŽENO U ZVIJEZDE KOVANA
PONEKAD SI UPLAKANA, SAMA 2015.god
Blatnjav sokak, vani mrak
kišne kapi prazne oblak,
jecaj, uzdah, tišinu para
ko munja, kad nebo razara.
Žena ko biser blista
u svakoj niti ljepota utkana,
mudrošću iskovana a uplakana.
Kapljice suza kvase joj lice
teret života ju pritišće, ljepotu briše.
Osjećam, upregnim misli
hitajući sokakom njejnim
do kuće njenje, zastajkujući
jecaje osluškujući,
bol u duši osjećajući.
Kroz prozor provirujem
željan da ju pomilujem.
suzu svaku da popijem
Usnama ju oplahujem.
Krila sam željan njenog
i osmjeha čarobnog.
I dok suza kvasi njen dlan,
dok joj nabrekle oči, ne žele san.
Šuljam se sokakom
ko mjesec tmurnim oblakom,
tražeći zvijezdu
da svije se u njenom gnijezdu.
Volim ju srcem, čuvam ju dušom
mislima ju milujući, kroz prozor njen,
gledajući je u jecaju, uplakanu i samu.
Mislima ispijajam svaku suzu joj s lica,
jer žena je moja miljenica
Ženo! Ti si biser u kapljici suze
Nedam plaču da ti osmjeh uzme.
ŽENA MAJKA 2015.god
Odmaklo jutro, osvanuo sunčan dan, sjedam u udobnu stolicu na jednoj terasi Brodskoga korza, uobičajeno naručujem jutarnju kavu, oko mene dobra posjećenost kao da nas je sve izmamila toplina jutarnjih zraka dugo željnog sunca. Otvaram vrećicu s šećerom želeći malo zasladiti gorak okus kave i tako mješajući kavu podignem glavu, uspravim pogled razgledam turobna lica, tek pokoji smješak i pozdrav poznanika, odzdravljam i razmišljam...o sudbinama naših ljudi ponovno stardalim u nadolazećim poplavama o njihovim suzama i svim nedaćama koje su ih ponovo zadesile, o novim školskim knjigama roditeljskim brigama, o zagubljenim ljubavima propitkujući samoga sebe o Bože što je to sa ljudima..Laganim , stidljivim korakom sa djetetom u naručju, raščupane kose tužnog i plačljivog lica prilazi mi žena, majka, pružajući mi ruku tiho prošapće: „ Gospodine možete mi kako pomoći nema što dati djetetu jesti, ja mogu gladovati ali djete to ne razumije...“..zadubim se sumnjičavo u prizor pred sobom dok me ona molećivo gledala, šutnja je bila vječnost sve dok se nije okrenula i zakoračila dalje.Rekoh joj.. „ Stanite..“, tražeći po džepovima sitniš, izvadih nešto novca i pružih joj..Gledajući je kako odlazi, dijete u naručju nosi, tužno pretužno majka životu prkosi, žena , majka spašava sreću djeteta nejaka, suze zaiskriše usne se pitaše :
„Kolika je ljubav žene, majke..kolika je tuga, kolika je muka, koliko je žena neshvaćena ? Život ju mrvi a ona rađa u krvi nove ljude, žene NESHVAĆENE. Dokle ?
KAD POMISLIM 2014. god
Kad pomislim da te nemam,
ne bih bilo uspomena,
ne bih bilo tajnih želja,
i u srcu tvom veselja
Ti bi bila samo žena,
u vrtlogu neshvaćena,
zbog ljubavi koja pati.
Tko bi mog'o to da shvati ?
Kad pomislim da te nemam
Ti bi bila samo žena
koja ovim svijetom luta,
kojoj fali čvrsta ruka.
Da te stisne nježno
i još voli neizbježno.
S'tobom, da u korak ide
ljudi, da te sretnu vide.
Da te nikad
ne ostavljam samu,
kako noću tako danju.
Kad pomislim da te nemam,
u sjećanje da te spremam.
Čujem jecaj hrabre žene
koja tajno voli mene,
ne dozvoli, da postanem
dio uspomene njene,
brižne žene koja treba mene.
U vrtlogu , kojeg život vrti,
nemilice vrti sve do smrti.
Ni pomislit neću da te nemam.
Ženo, ja i tebe trebam,
neka život svoje vrti
ti ne jecaj,
voljet ću te, sve do smrti.
Nema komentara:
Objavi komentar