Stop – stani
stoj – prestani
konačno stani
ne diži ruku više
na ženu svoju
ne udaraj onu
koja rodila ti dijete
stani – ne dozvoli sebi
da mrziš
zbog nemoći svoje
da proganjaš
zbog slabosti svoje
ne udaraj ženu svoju
koja ti je sve dala
jer ostati nikada neće
uz tebe
al trpi
više nemože
ni ruku više nema
da obriše suze srama
jer slomio si ih
ni nogu nema
da pobjegne
ostalo je truplo
mrtvo ležeći
na krevetu bračnom
koristio ga
kao pepeljaru
da ostanu otisnuti i
žigovi tvoji
žarećih cigareta
utisnutih u njenu kožu
da pokažu moć
nad nemoći
a mislio si
premoći i nadmoći
Ustala je
bez ruku i nogu
otišla iz života
koji trebao je biti san
otišla i nikad se više vratila nije
u dom ljubavi svoje
kako mislila je
željela i nadala
čeznući za izgubljenom
nestvarnom slikom
topline neostvarenog doma
oblila ju tama
nadvila se tmina
zapletena u mrežu nemani
shvativši da za nju i dijete
nema tople riječi
već udarci, udarci, udarci
beskonačni udarci života
lom, slom, prelom...
Stani, prestani, stoj čovječe
dal si ikad bio čovjek
ne vrijeđaj više nju
koja ostala je čovjek
zar starost te stigla
tražiš, zahtjevaš, zapovjedaš
da služit te treba
bio si dobar, predobar misliš
al sudba zaustavila ti kobna
ruke krvave, nabrekle
da.. da.. sila
silovita nasilna sila nasilja
zar si stao kad si umirao?
Ne.. ni tada
zbog svojega jada
pustio suzu nisi
al tražio si, pitao, molio
gdje si, gdje si
Cesta postala ti dom
klupa ležaj bračni
al hladnoća stisla
za život se nema više
peru te ispiru kiše
... žena je rekla
... NIKAD VIŠE!...
Nema komentara:
Objavi komentar