Ja tebe ne razumijem
iako znam da
pričaš o životu
u kojem su ostala moja proljeća
među rukoveti suhe paprati,
na njoj je preplašena srna
čekala svoje prvo lane.
Tebi je postala tema za pjesmu,
meni podsjetnik na ugašene oči
i rane trešnje spaljene mrazom.
A bio je Uskrs,
pogrbljeni starac zakucao na vrata
moleći čašu vina da lakše zaspi.
Nije me bilo strah granata
već ljudi zaronjenih u glad
i njihovih mrtvih pjesama
jer kada su dolazile
donosile su samo smrt.
Opet me pitaš
zašto nikada ne pričam o ratu
kao da je to neki strani film
za koji samo treba izmisliti junake
što će odglumiti glavne uloge.
Daleko je život, prijatelju,
kada zlo bdije nad krovom
a ti se nemaš čime braniti,
ogrneš strah
pa ako pobijediš nije tako slatko,
kad nestane svega
nema se tu čemu vraćati.
I eto,
ja sam sve to jednom isplakala
sama,
pustila,
a ti piši,
možda ti srna ne zamjeri krvava buđenja.
MRTVI PUTNIK
Propustio si moje rođenje
grleći koljena ljubavnice
koja te ostavljala
dok je mati stiskala dlanove
očajna nad sudbinom.
Tko si ti da mi sudiš
što sam postala bolji čovjek od tebe,
nudiš mi čašu zle krvi
da se napijem
pljujući po onoj
koja mi je život dala.
Nemaš pravo buditi pstojanje
sahranjeno ispod tepiha
danima kada me nisi želio,
ostani u povijesti krštenice
bez osmijeha oprosta!
Ne vraćaj mi sjećanje
na rastrgano djetinjstvo
između majčinih suza
i kletve tvog imena,
kasni vlakovi
odavno su odnijeli mrtve putnike
na perone gdje ne svraćam.
Nema komentara:
Objavi komentar