Zvonko Jurčević

KAKO JE               2019.god

Kako je teško nositi

breme života,

gdje se ne poštuje

nježnost, dobrota.

Kako je mučno gledati

osmijehe lažne,

a ne skriti suzom

osjete snažne.

Kako je grozno savjesno

davat se cio,

dok drugoj si strani

tek usputan bio.

Kako je bijedno živjeti

u sjeni moći,

tražeći izlaze

svojoj samoći.

Kako je bolno izreći

sada je dosta,

izbaciti ljubav

srcu tek gosta.

ZABORAVILA SI ŽIVJETI          2018.god

zaboravila si živjeti

nevidljivim okovima

svoje ljubavi

čvrsto prikovana

uz čovjeka

čija je strast

nanositi ti patnju i bol

sa svakim uzdahom

dana i noći

u staklenom kavezu

kao krijesnica

lupaš o prozirne zidove

želeći slobodu

a svakim novim pokušajem

tvoje tijelo slabi

i gubi svoj sjaj

moliš se,

već iscrpljena

da se pojavi netko

tko će prepoznati

tvoje sužanjstvo

netko drugačiji

čija ljubav će ti pomoći

da ponovno procvjetaš

kao najljepši cvijet

ne gubi vrijeme

ne čekaj

zadnjim atomima snage

pokreni se

ti to možeš, ženo

samo zbog svoje

slijepe ljubavi

zaboravila si živjeti

SAMA SI KRIVA 2017.god

Sama si kriva,

što si dozvolila ljubavi

da ti prevari,

već bezbroj puta

ranjeno srce.

Sama si kriva,

što si ponovno sanjala

drugačiji scenarij,

već viđenoga filma

sa istim negativcem.

Sama si kriva,

zbog plesa

po tankoj žici vjere,

u osobu čije oči

odavno nemaju sjaja.

Sama si kriva,

što zračiš svjetlom

kao svjetionik,

čekajući povratak

izgubljenog broda.

Sama si kriva,

jer iznova mučiš

potrganu dušu,

kao nepromišljeno dijete

jedinu lutku.

Sama si kriva,

što ćeš i sutra

potrčati u susret,

te raširenih ruku

zagrliti uz oprost.

Sama si kriva,

za nanovo nastalu bol,

opet tražeći izliku

u nemoći i spoznaji,

da sama si kriva.

NIKAD VIŠE  2016.god

Jastuk nekad davno
tvojim mirisom diše,
sad natopljen suzama
poniženja moga.

Soba nekad prije
tihom glazbom pleše,
sada u polumraku
jecaji odzvanjaju.

Stan nekad ispunjen
mirisima ljubavi i smijeha,
sad prazan podsjetnik
na bešćutnost i grubost.

Život nekad meden
slast miljama daleka,
sad krhotine duše
skupljam na odlasku.

Sjećanje ponekad bljesne
sjajem sreće prošlosti,
nas dvoje, zajedno
pod zvjezdanim svodom
                  ..........NIKAD VIŠE



DOSTA JE   2014.god

Dosta je uživanja
u staklenim suzama
duše slomljene
iz čije svake
i najmanje krhotine
viri zajednička uspomena.
Dosta je gašenja
već odavno ugaslog
plamena u srcu
kao fenjera kom želiš
ukrasti svjetlo
a pokloniti tamu.
Dosta je modrica
sa užarenog dlana
što vija poput biča
dok mi pokušavaš
otrgnuti i posljednju
stranicu dostojanstva.
Dosta je smješka
izobličenog lica
koje ledeno likuje
lažnim trijumfom
i skriva se kukavički
iza zidova svoje samoće.
Tvoji dani su prošli
ja još imam snage reći;
Dosta je !