Zdravko Odorčić

SPAŠENA                    2021.god

Prilijepi se ćuška!
I pukne usna..krvari... Slatkastu tečnost
Jezikom skuplja...
I opet joj se prilijepi ćuška
Zvoni u ušima... Bol lebdi negdje između zidova

I svaki put isto... Mjesecima... godinama...
Lete riječi...
Slatko... gorko...
Slano... neslano...
Prehladno... prevruće...
Baš danas mengu imaš...
I ćuške lete licem... Bride obrazi...
Krvari nos... Suze ispiru oči...

Tuga se izgubila u očaju
Ponos pao na pod
Izgubio se smisao života...

Nožem sjecka luk

Oštrica bljeska svjetlu
Udarac u rebra
Zajeca...

Nož u ruci...
Zaboden u prsa...
Krvari...

Za godine udaraca
mučenja i boli
pet godina robije...

Ubojstvom iz nehaja

Iza rešetaka...
Spašena

POSLJEDNJI UDISAJI                     2019.god

Tvoja ruka miriše na duhan

I silovito stišće moje grlo

Disanje je sve teže

al srce mi uplašeno tuče još jače

tvoje oznojeno tijelo stišće moje

zalijepljena sam na hladnu zemlju

zakovana  ne mogu se pomaknuti

očima muti mi se suzni pogled

trzam se još k'o riba na suhom pijesku

pokušavam izmaći tvojoj pohoti

tvom poremećenom egu  kukavice

što pokušava ući u mene omamljenu

udišem još pokoji ukradeni piskavi dah

u prazna smežurana pluća nadimajući grudi

dok stišćeš moj nos i moja usta dlanom

gledajući u natekle oči tvojih udaraca

još koji trenutak gledam ovaj svijet

i želim da mi zadnja slika bude sokol

a ne tvoje naduto lice  i zadah alkohola

i pitam se kakav je to bolesni užitak

imati me hladnu i mrtvu.

POČETAK FENIKSOVIM KRILIMA                  2017.god

niz leđa
klizi joj k'o santa leda hladna bol
ugrize palac
krvavi otisak zubi na njemu ostavi
zaurla nebom
k'o pas noću na ludi bijeli Mjesec
podvije trbuh
u grču bijele prazne postelje

umota se plahtom
k'o mumija u dubinu piramide liježe

čuje krikove
ptice feniks što iz pepela se diže
vjetar je zavrti
zamahom perja ptičjeg krila
vrisne dubinom sebe
iz zavoja k'o školjka se otvara biserom
daje se životu
blještavom svjetlu novom početku


KONDOROM LETJELA                   2016.god

na ivici
stijene stoji pogledom u duboki ponor
vjetar šiba
puteno tužno lice kosu joj vijori vratom
tabanima ukopana
oštricom kamena širi ruke čekajući kišu
prkosno stojeći
oluja cijepa u zastave bijelu dugačku halju

srebrno sijevanje
oslika očima modrinom gutajući munju

osmijehom s litice
poleti zrakom što nad pomorom crta dugu
ispod neba
spusti se kondor i ponese je dolini krilima
pjevaju note
njegovog leta slaveći duhovnu snagu života
u nutrini
osjeti još jedan život kako se sretan budi



SVEMIROM RASPRŠILA DUŠU                       2016.god

jesen tumorno
hladno kiši njezinom suhom ispucalom kožom
na trepavice se
lijepe kapljice klizeći u oči rosom cakleći
sisajući vlagu
upija joj koža studen u otvorene pore
izdahom hrapavo
raspiruje maglu stablima vlažnih listova

usta napukla
puna joj natrulog žutog opalog s grana lišća

osjeća korijenje
kako joj izrastaju u udove granaju se žilama
puca joj meso
krvari bolovima koje ne osjeća umom
širi se stablom
grana tijelo tmurnom oblačnom nebu
puknuta koža
svemirom tišine rasprši njezinu dušu


MRVICE DUŠE                                2015.god

posipala je putokaz
po svojoj duši ostavljajući mrvica trag
uvenulo lišće
sa svake mrvice otklanjala da vidljiva bude
ptice jutarnje
prizivala na rame pojeći ih rosom s dlana
mravima med
uz mravinjak pčelom saća kapala

čuvala tako
putokaz duši svojoj izgubljenoj ljubavi

oluje nevremena
udisala duboko plućima svojih nemira
sve kiše
pila prelijepim prpošnim mekim usnama
bijelim njedrima
na travi oblike zanosnog  tijela crtala
klonula  jedne  jeseni
hraneći golubove pljesnivim mrvicama



NASILJEM HRANIO EGO                        2014.god

raširene noge
nesigurne na visokim potpeticama
gule boju
plagijata visoke kvalitete životinjske kože
Poderane čarape
oslikavaju modrice ega muške sile
neugodan miris
ustima hlapi loš koktel u maslini utopljen

ubijena davno
već dugo čeka poziv s oblaka i spokoj

više ni udarce
ne čuje niti joj ga tijelo osjeti u bolu
njegove šake
otisnute joj na licu modrinom bojaju tijelo
samo se spustila
ni kleknula nije ispod nje bara topline
oči sekundom
bljesnule ugledavši bijele s neba anđele


IZGUBILA SRCE                   2013.god

smotuljak papira
stišće bolnim uzdahom ispod grudi
grije pjesme
njoj davno istinom napisane
ne čita stihove
napamet ih svemiru govori
pitala se
ima li na svijetu u nekom kutku mjesto

gdje bez
patetike postoji klub slomljene ljubavi

topi se suzom
drhtavom rukom isušene starice
ispod mosta
zvijezdama se sklupčala u kajanje
bolom za pjesnikom
što ljubavlju pisao joj stihove
vodom uronila sebe
nebom tražeći izgubljeno srce



BEZ KRIKA                   2012.god

silinom grubosti
povukao ju je u prašnjavi napušteni haustor
rukama prljavim
začepio joj prelijepa našminkana usta
nožem oštrice
zaprijetio zarezom joj ispod vrata
raširio joj noge
žestinom trzaja pokidao odjeću do kože

nijema u grču
hladnoćom očekuje ugriz podle zmije

smrad zadaha
ispijenog alkohola širi joj se ukočeninm licem
puca nutrina
krv se vrela gorko tijelom mlazovima diže
stenje ko svinja
hropćući joj na lijevoj dojci bradavici blizu
prospe sjeme
i pobježe kukavica, ona zagrizla usnicu bez krika.