Obrazi crveni
oči bez sjaja,
kosa raščupana,
u svakodnevnom paklu,
daleko od raja.
Bez snaga i želje da se izvuče,
Isto uvijek, danas, sutra
bez jauka, suza, boli
otupjela, skamenjena
pitala se da li je voli.
Shvatila je, riječi
ne dokazuju osjećaje,
nego stvarna djela,
od siline spoznaje
zadrhtala je cijela.
Naglo se digla, uspravila
gromkim glasom progovorila,
ja žena, majka ,imam pravo
reći što me smeta, muči, boli.
Dosta je bilo udaraca
umjesto poljubaca,
gaženja umjesto maženja,
dosta je bahatosti,
nećeš mi lomiti kosti,
odlazim iz života tvoga
dosta je bilo tebe, batina
i svega, svega toga.
Kao ranjena zvijer
vuče se po podu
krvavim rukama
skuplja na prsima
pokidanu odjeću
razbarušene kose
lica izobličena
usana iz kojih
se cijedi krv
očiju uprtih u nebo
progovara
Zašto si gospode
stvorio neljude
mene?
Je li ovo križ
koji nositi moram?
Ječe vapaji
bez odgovora
je li ovo zadaća
meni namijenjena?
biti uništena
povrijeđena
s patnjom
dočekujem
nova svitanja
odgovori
na moja pitanja
Kako oprostiti
ovakva zlodjela?
Kako odvojiti
dušu od tijela?
Grobna tišina
zadnji uzdah
uništene žene
čule su se
teške
kletve njene
zlotvorima
upućene
SAMO ŽENA 2012.god
Jeza me hvata
od ovog što se događa
ništa im sveto nije
u svakoj pijanoj glavi
poneki luđak se krije.
Ni molbe, ni suze
ni krv što od udarca teče
ni plač djeteta u kutu
neko mahnito veće.
Ne dopire do njih ništa
iskaljuju bijes,zlovolju
samo zato što žena
nema jaku volju.
Da krene,ostavi sve
neka se utapa u piću
neka na sebe viču
sami sa sobom se tuku.
Ona neka nađe mir
daleko od njegove kuće
treba joj mir,snaga
da ispočetka krene
ipak je samo nježna žena
nosi bolne uspomene.
Nema komentara:
Objavi komentar