Ljubica Ribić

NEDODIRLJIVA

da opišem prazninu

u njenom pogledu,
nemoguć
odron stijene
u beznađe izgubljenog prostora.
Tama u očima
bez iskričave nade
bez želje da se pomakne
u novo jutro procvalih jorgovana.
Ako pokušam
dodirnuti je,
jezom odmaknuta ruka.
Otvaram vrata
pokazujuč život
u sjeni ispod oboda oblaka.
Ne posustaje,
odlazi oporog okusa
bez riječi,
prognana
vlastitim odabirom.
Vani je život
vani se rađaju djeca
vani prolaze ljudi
pored sjene,
pored sakrivene prijetnje,
pored osmijeha,
pored nje.

RASUTA

Saginješ pogled
da ne vide
da ne osjete
da zaborave
krik razbijene noći
jecaj
tišinu.
Potiskuješ jučer
u prepun kovčeg
rasute boli,
isječen kruh
na podu odbačen osmijeh.
Saginješ pogled
da ne vide
da ne osjete
da zaborave.


xxx
Zaključana vrata
Bodljikavom žicom
omeđena ljudskost
Strah ispred
Jeza iza
Između
ponor boli


****
Stavit ću ogradu ispred
a ti je pomakni
u smjeru progona
i ostani čovjek
Vrisak
i laž
pomiješani
U zbijegu velike oči
i stisnute šake
Samo neka prođe agonija
Neka nas zaobiđe pošast
Sjeme straha utrljano
u obraze časti
Stavit ću ogradu ispred
a ti je pomakni