Emilija Vasiljević

NEISPLAKANI

Postoji reka
u čijoj vodi ljudi, posle kupanja,
postaju beli, beli, beli.

Postoji ruka, nožolika,
posle čijeg zareza
ljudi postaju beli, beli.

Beli od stida.

Postoji noć,
razgolićena i budna, budna
-protoptana kopitama
belog  b o l a !

Postoji trag krvi na licu,
živa zapaljena rana.

Postoji sjećanje na ruku,
koja je,
umesto milovanja,
trag krvi posijala.

-Suza,
na srcu belog ljiljana,
nikad isplakana.


NE SPUTAVAJ ME

Onda,
Kada se nasmijem nebu
I travi, i prolazniku,
kad pružim ruke suncu,
i bagremovima.

Onda,
Kada poželim leptira u letu,
i rasute perle kose
poklonim vjetru.

Kada poželim da se
sa šljivicima ljubim,
i jablanovima grlim.

Ne sputavaj me.
Ne ranjavaj.
Ne budi kletve!

Ako poželim pjesmu,
pustit ću ludilo grla poljem.

Ako poželim pticu,
trčat ću do povečerja
i pokloniti se njezinom
gnijezdu.

Ne sputavaj me!
Kamenom ću se
Baciti na vrijeme.

Ostat ću sa bagremovima.
I travom.
Voljet ću se sa suncem.
I sumracima.
Neukroćena i razbludna.

Bez gospodara i
bez ogrlice!

Sa svitanjima,
i rosom u grudima.

Divljeg sjaja u oku.
I samo jednom laticom
suze …