Gordana Igrec

ONI SU DJEČACI... 2021.god

Bila sam djevojčica stara
tri godine kada je dječak
zamahnuo sjekirom
i na drvocjepu za koji
sam se držala 

u tren oka
odsjekao tri prsta na mojoj
desnoj ručici.

Vrisak, krv, moja mama
se za kosu hvata,
tata stavlja prstiće
u led u vrećicu
voze me liječniku u Lepoglavu.

Prstići mi nisu ostali spašeni.
On je dječak. On sve može.
Cijeli život kada je bilo povoda
moji roditelji su se svađali po tome.

Htjela sam biti učiteljica,
ali bojala sam se dječjeg ruganja.
Htjela sam biti frizerka, ali kemikalije
bi mi nagrizle tanku kožicu na batrljcima
od prstiju.

Kao djevojka koja je pohađala trgovačku školu
uvijek sam bila po strani i sjedila sam na desnoj ruci.
Tako sam se osjećala sigurnije.

Onda je došao – ON.

Bila je to mladenačka zanesena ljubav
iz koje si se rodila ti – kćeri moja.
Izvana uglađen i fin, brzo se penjao
na društvenoj imovinskoj ljestvici.
Stjecao je puno i toliko koliko je stjecao
toliko je mene zanemarivao.

Za svaku riječ koja mu nije bila po volji
počeo me tuči, koljenca od batrljaka
vukao je po zidu.
Lagala sam da me mačak ogrebao,
nosila duge rukave da se ne vide
ljubičasti podljevi.
On je odrastao dječak, on sve može.

Onda je došao ON. Bio je mlađi od mene
18 godina i mogao je biti moj sin.
Bio je jedini pažljivi dječak u mojem životu.
Ponudio mi je da se preselim u njegov dom.
Nije želio čuti o zajedničkom stanu
u gradu.
On je veliki dječak i on sve može.

Danas sam starica i sama.
Suze same od sebe teku.
Razvela sam se od mojeg zlostavljača
kojem je mašina odsjekla jedan prst,
kako sam poslije saznala.

Nisam likovala.
Samo su same suze krenule.
Za moj život.
Za moju djecu.
A ja čak niti ljubav nisam željela.
Samo malo pažnje
od odraslih dječaka
kojima se uvijek negdje žuri.
Mrvu ljubavi i sitnicu pažnje.
Oni su dječaci, oni ne znaju za to.

(iz ispovijesti moje majke).

MENE NEMA                   2020.god
 
Mene nema.
Nema me već
godinama
iako odlazim
na posao
dolazim  s posla
kuham ručkove
i večere
perem, čistim,
glačam,
ali mene – nema.
Ja živim tvoj život
šutke podnoseći
tvoje monologe
i tirade
šutke pijući
normabele
krišom, sakrivajući
se od djece,
jer tebi je najviše
stalo do tvojega
ugleda i do skladne
obitelji.
A ja?
Ne sjećam se više
kada si me pomazio
ili zagrlio u našoj
zajedničkoj bračnoj
postelji...
Uvijek po tvome
ja sam manje obrazovana,
ja sam poslušna
ženska kokoš
koja poput zombija
obavlja sve poslove,
niti djeca ne žele
više da ih grlim
jer su odrasla...
Ne, nisi me nikada
udario zgrčenom šakom,
ali me cijeli život
udaraš riječima
dok ja šutim
i u sebi kujem
urotu koju
ću servirati
hladnu
kao hladno predjelo
koje toliko voliš,
a ti čak ne znaš
da meni niti
to ne prija...
Da volim
pitu od maka
i espresso
koje ispijam
sama u kutu
jedne naše poznate
zagrebačke slastičarnice
dok žurim kući
s pijace
da opet tebi udovoljavam
u svemu
i u krevetu...
Dok gutam knedle
od suza
jer znam da
me već više od
dva desetljeća
našega braka
od prvog dana
varaš s mlađima
i atraktivnijima...
Dobro je da ne znaš
za tu moju malu tajnu
pite od maka i...
A prijateljica nemam
da svjedoče
tvoje ponižavanje
jer sve si ih ti
rastjerao
mene stjeravši
u kut...
Na pomisao
o samoubojstvu
s kojom se budim
i liježem,,,
Da nema djece
koja su odrasla
i onih 15 minuta
samo mojih u kutu
slastičarnice
već bih popila
dvije kutije normabela
i ostavila pismo
iza sebe skriveno
ispod parketa.
Tko zna, možda
bi ga netko
dok bi preuređivao stan
dok i tebe vrag odnese
pronašao
i spustio suzu
za moj – život...
Uz tebe.

 

MUŽJAK I ŽENKA           2017.god

Meka

i bijela,

moja je put.

A ti si

dlakav

kao orangutan

i uvijek si ljut.

Nemoj mi takav

stati na

put!

Tvoj spermij

brzinom

svjetlosti

juri,

dok moje jajašce

spokojno

čeka

i nigdje mu

se ne žuri.

Mi smo

dva svijeta,

u kojem

tako malo,

lijepoga

nas čeka!

Ja tvoja

sam pupa.

Lutka tvoja

što na koncu

sudbine visi.

Osjećaji moji

i moje misli

u meni su se

do bola

stisli.

I dok ti

grabiš sve

pred sobom

i žuriš,

ja čekam,

trpim,

ne govorim.

Ako i malo

zastaneš,

začut ćeš

iz moga

srca

plamen.

Što te zove,

da se naša tijela

zauvijek spoje.

Da nestanemo

ti i ja,

da se izbriše

taj broj dva!

I da se u jedno

stopi to dvoje,

radi ljubavi

moje.

Ti – mužjak,

ja – ženka,

samo ljubav

na uglu nekom

nas strpljivo

čeka.

I čeka

i čeka

i čeka...

ZAŠTO BAŠ MENE?!               2014.god

Sjedim spokojna pored našeg prozora
kroz kojeg smo kao mladi
zaljubljeni par, prepun snova i planova
gledali u modro nebo
i u treperave zvijezde.

Tiha, sam , mirna i sabrana.
Prebirem po sjećanju sve misli
koje si mi toliko puta svojom drskošću
uputio i ravno mi njima
probo srce.

Ne, ti me nikad nisi rukom ozlijedio,
ti si bio suviše fin za takvo što,
ali tvoje riječi,
tvoj prijezir prema meni koji ti se očitovao u glasu, u stavu,
tvoja večernja dežurstva u bijeloj nedodoriljvoj kuti
koju je moja ruka glačala,
sva ta tvoja sperma koju sam pedantno ispirala u stroju za rublje,
svi ti tvoji tragovi pulsirajućeg muškog ponosa
koji su mene plašili
a tvoje besramne djevojke i žene
dovodili do ludila...

Kad pomislim bolje,
zašto je tebe smetao moj pogled
za kojeg su svi kazali kako je:
tužan, nježan, odsutan, sjetan i plah?

Da, ja nisam bila Amazonka,
ja se nisam mogla izboriti za svoje mjesto pod suncem
kada me zaklanjala tvoja velika sjena.
Uvijek elokventan, sa svojim spremnim stavom o svemu, uvijek u pravu...
A ja?!
Ja sam bila rastrošna kada bih trebala štedjeti,
i štedljiva kada bih trebala biti rastrošna.
Nikada po tvojem ukusu.

I da, nisam znala šiti odječu kao tvoja sestra,
nisam znala peči kolače kao tvoja majka,
nisam bila dobra ljubavnica
poput svake tvoje liječnice ili sestre s dežurstva.

Što sam ti ja zapravo skrivila
da nikada nisi mogao položiti ruku na moje tijelo, milovati ga,
dodirivati ga, milovati mi oči i kosu,
usne, bradavice, ruke...?

Moja ženska, isuviše ženska ćud, nije mogla sebe tebi cijelu darovati!
A ti si tako mahnito tako pohlepno i nekontrolirano
pokušavao ući u moju nutrinu,
bez dozvole, bez kucanja
naprasito
sa puslirajućom muškošću
sa drskošću i arogancijom.

Da, jednom ćeš se makar na trenutak pokajati za svoje riječi,
za svoje propuste i djela.
Makar na kratko ćete zapeći savjest.

Pitat ćete ljudi,
kako je moguće da je tako plaha žena k tome supruga
tako jednog uglednog liječnika
preminula od raka dojke?

Nikad nisi saznao za kvržicu koju sam nosila na lijevoj dojci
kao znamen mojih progutanih prijekora, mojih progutanih knedla u grlu,
mojih neizgovorenih misli i riječi...
Polako, ali sigurno,
ti si mene - sahranio.

Ja sam tvoja kob i tvoja opomena.
Moja ženska, fina ćud osudila te na samoću,
koju si ionako više od svega volio, zar ne?!
I znaš, nije mi žao
što nismo imali djece,
jer niti njih ne bi volio.

Ti si jedan od onih za koje se djevojke
iz finih obitelji otimaju, a one iz manje finih – žude!
Za "bijelom kutom", noćnim dežurstvima,
pogledu s Olimpa, drškošću i drčnošću koja ruši sve pred sobom...
Ne znam ni sama kako si mogao graditi mostove sa svojim bolesnicima?

A ja?
Što sam bila ja u tvojim očima?
Besprizorna, nemoćna, promašena, beskorisna, tamo jedna žena
koja te nekad voljela.
Koja je nekad
prije svitanja i prije mog odlaska
s našeg prozora u nebeske zore
imala iluziju da – voli.

Samo to je ostalo od nas.
Od mene i od tebe.
Ti svemogući čovječe u "bijeloj kuti"
zamrljaloj od potrošene sperme na noćnim dežurstvima,
koja su bila izlika za odustajanje od naših romatičnih večeri
i od mene.

Šapućem, ali vrištim u sebi na rastanku,
pjesmu Dine Dvornika: Udri, jače manijače, ubio te grom!
Manijak, manijak, to ne može biti svak,
moje srce kuca tika-taka-tak.

Zavidim ženama koje tuku teške radničke ruke,
onih kojima se ispod pazuha širi miris znoja i prljavštine.
Znam da ih to boli.
Ali, kako su tvoje riječi boljele
i kako su tvoji postupci gađali ravno mene u srce
to samo ja znam.
I moja, spokojna tišina.

Urednica portala ZMUSK, novinarka Gordana Igrec