Lidija Sopjanac

STRUNE SUDBINE

Strune sudbine tanano sviraju melodiju života,

bisernim zvukom sto prodire u sve pore ljudske duše,

istančanom rukom vođena naočigled ljepota,

čuvstvo ponosa biserjem s prijestolja ruše.

Mračni ponori skrivene tuge,

pognutog pogleda vrišteća tišina,

tek bol i čemer najbolje druge

i... nemoći snage iskonska silina.

Dok sumorne dane ona jalno broji,

slažući svaki kamen njeg'vog udarca na kamen,

da poput temelja sada čvrsto stoji,

bivstvom svojim spomenik stamen.

Uzdignu se stubama boli,

zalude nade vjeru sada čine,

za dušu nemirnu, suzama ona moli,

da spoznajom vlastitom njegov jad mine.

Strune sudbine tanano sviraju melodiju života,

bisernim zvukom sto prodire u sve pore ljudske duše,

istančanom rukom vođena naočigled ljepota,

čuvstvom ponosa sve prepreke ruše.

NIJEMI SVJEDOK VLASTITOG BOLA

Bila je nijemi svjedok vlastitog bola,
Ugušenog krikom očaja u trenutku nemoći,
Ogrnuta velom paučine dovoljno gusto tkanim,
kako bi prikrio tragove sivih sjenki na njenim srnećim očima.

Skrivena krinkom sretne žene,
Korača neizbježnom stazom obiteljske idile,
Al, dan za danom, patnja oskvrnuća svilene stelje,
Veliča snagu paklene sile.

Sve do trena pretencioznog ludila,
Kad nemoć snagom posta.
Uzdignuta čela ponositog srca,
Reče njemu: „SAD JE DOSTA!“

I,
nikada više tim putem ne pođe,
Iskida sve niti,
Slomi tragove bola u sebi,
ŽENA SLOMLJENA SLOBODNA POSTA!