Marija Novačić Fabrični

UDARAC SI TI

Iz dana u dan
pokrivam masnice
rastopljenom šminkom.
Vraćam se u tvoj pakao
zatvorenih očiju,
odredio si moj put,
svojim prijetnjama
demonskog glasa.

Noć,
tišina se pokušava
roditi u noći,
san traži svoj početak,
ali udarci tvoji
Na mom krhkom tijelu
stvaraju glasno zapomaganje,
gubim smisao tišine nerođene.

Pomislim,
zadnji udarac zadaješ,
boli me,grčim se,
udarac te jača,
U vlastitim očima
postaješ kralj svog kraljevstva,
mog pakla.

Stiščeš mi vrat,
gubim svijest,
utješna misao bježi,
isparuje iz moje glave,
kao da nikada
nije bila u mom prisustvu.

Noć,
tišina pobjeđuje.
Razgovor tišini daruješ,
gledajući sa sjajem u očima
moje bespomoćno tijelo
prošarano krvlju.

Diviš se svom umijeću
Vlastite slabosti.


SVITANJE ŽIVOTA

Noći su prijestolje tvoje,
pokorom tvojom okrunjene,
u srce usađuješ dozu krivnje.
Novo svitanje poželiš,
bez tuge, boli, očaja, bespomoći,
tinta sramote piše svoje
ružne misli po tvojoj
napacenoj duši,
ne nalaziš put
do toliko željenog mira.

Zapitaj se,
zašto noći okrunjuješ pokorom,
truješ srce krivnjom,
a nemaš miran san,
zbog koga to radiš,
tko te uništava?

Zatvori oči,
potraži snagu
u svitanju života,
ostavi bol, tugu
u prostoru pakla
i zatvori vrata,
čvrsto ih zatvori,
zapečati užarenim okovima,
ostavi zlo iza njih
i kreni.

Kreni uzdignue glave,
sruši sve prepreke
na putu svom,
voljom za životom,
hrabro dohvati svitanje,
koje te radosno očekuje.