Sonja Smolec

MOJA ZEMLJA OZ

Ponekad, kad nitko ne gleda,
otvorim kofer pun djetinjstva,
zavirim u priče, želje, snove,
pažljivo, da se ne raspu
od krhkosti.

Neke uspomene su,
poput svilenih bombona
zamotane u šarene papiriće,
i ponekad ih ubacim u džepove
suknje tartan uzorka da ih mogu
onako, za želju, krišom dotaknuti.
Neke su izblijedjele a druge postale bajke
u kojima nema limenog i nema lava.
Ne znam gdje se izgubio Toto,
gdje sam izgubila crvene cipelice,
i na kom raskršću je ostao
moj osmijeh.

Tek, na dnu, po uglovima,
zaostalo je malo crvene prašine,
ostatak puta koji vodi u zemlju Oz.

Negdje, trebala bi biti i karta,
morala bi... jer, eto, ne mogu vjerovati
da sam sve ovo vrijeme bez nje putovala,
samo s koferom i u krivom smjeru.

A željela sam samo dom
u koji se proljeće uvijek vraća,
more da me uspavljuje
dok mirišu lavanda
i cvjetovi naranče.



MIRIŠE NOĆ

Miriše noć,
mirišu ocvali cvjetovi
kao papir i stara pisma,
kao suhi pijesak pustinje
uzbiban vrućim vjetrom juga.

*

Stare, požutjele slike
u malom drvenom okviru,
u njima zarobljene
nikad izgovorene riječi.
Poneki osmijeh,
svjetlost mjesečine
zataknuta u ugao sjećanja.
Vrijeme se kreće unazad,
nadiru dobre i loše uspomene
kao more u oštećen čamac.

Srce zatreperi; polagan
i pažljiv rukopis žene
ispisuje stihove bez rime,
o izgubljenoj svjetlosti, životu
koji je poput brzog vlaka otišao;
satovi putnika pokazivali su
pogrešno vrijeme.

*

Nekoliko kapi tinte,
boje plavog jorgovana,
smjestilo se izdajnički
između dva predzadnja reda
tamo gdje je zadrhtala ruka.



LJETA SU IZ MENE ISISALA TOPLINU

U stopalima  hladnoća.

Na jeziku otopljena gorčina,
pelin zahvalnosti.
Usamljenost se kotrlja,
poput raspuknutog plutenog čepa
nikome potrebnog
čak ni da se njime zatvori
boca sjećanja.
Opasno je davati  onima
koji samo uzimaju
vješajući na tuđa leđa
vlastite strahove
oštre poput kostrijeti,
žute poput ispljunute žući.

A šutnja
drhti kao muha
u paukovoj mreži.