Vesna Andrejić Mišković

MUK SE ČUJE GROMOGLASNI              2021,god


Kada bih tebi posvetila pjesmu,
moje pero pisalo bi tišinom.
I ne bi se čulo ništa osim dubokog uzdaha...
Zato neću ti posvetiti pjesmu!
Jer se previše boli,
previše udaraca i tuge
skupilo između ovih redaka...
Takvih pjesama na svijetu je previše.
Muk se čuje gromoglasni!
Nasilje ne trpi nasilje!
Batina ne trpi batinu,
niti šaka šaku!
Jedino čista ljubav, uzvraća ljubavlju.
A ona je nestala
(u mom slučaju) davno,
između rukoljuba i šamara...
Moja bol govori tišinom.
Jer sva (godinama) nakupljana bol
zove se ova pjesma...
I vrišti tišinom, vrišti!

GODIŠNJICA MOJE SMRTI                    2020.god
 
Iako nepostojana
vrištim modricama
krv još uvijek ispirem
među oblacima.
Studeni je
i studen me (već godinu)
crnicom pokriva.
Godišnjica je moje smrti.
Nasilne smrti.
Što sam ti skrivila,
osim što sam te voljela,
poštovala, vjerovala?
Djecu ti rodila
a ti me bez milosti ubio.
Misliš li da će ti biti oprošteno?
Mrtva sam.
Moje usne više ne govore
ali srce iako mrtvo
još uvijek voli.
Pogledaj  u zrcalo
i zapitaj se,
možeš li mirno živjeti?
Možeš li uopće
kao čovjek umrijeti?
 
Studeni je.
Mene mrtvu (već godinu)
studen crnicom
pokriva.
 
NESTALA SAM NA POVRATKU IZ WOODSTOCKA      2019.god
 
Zrak koji sada udišem,
možda je zakašnjeli
uzdah vjetrova
s elementima
Rock and Rolla,
skriven u podsvjesti.
Nekada davno
vjerovala sam ljudima
u crnim odjelima,
s tumorima na novčanicima,
čak i halapljivim
kamiondžijama,
sa sendvičima iz uha
ili vozačima Harley Davidsona,
spremnim na vratolomne
vriskove s izlizanim gumama.
Svi su tada govorili
od ljubavi se ne umire,
ljubav je bestežinsko stanje.
Nisam sigurna u to sranje.
Sorry, zbog prostih riječi.
Bezočno su me  lagali!
Od ljubavi se umire!
Od ljubavi se itekako umire!
To sam shvatila tek sada
dok sam grijala večeru
jednom od tih lažljivaca,
dok mi je parao utrobu
šakom o stol udarajući.
Meni, koja sam
nesebično voljela
i pogrešnom srce dala.
Zbog toga sam davno
nestala sa lica zemlje,
vraćajući se
putem bez putokaza,
na povratku iz Woodstocka.

ZRNO SOLI IZ PUSTINJE GOBI          2018.god

Zrno soli sam

skriveno u pustinji Gobi

kojem su kičmu

iskrivile noći preležane

na tvrdom asfaltu,

dok si u moj krevet dovodio

kraljice noći,

nafiksan mržnjom

prema milosrđu.

Proganjao si sunčeve zrake

režući ih mačem od jezika.

Ubijao zvijezde

skivene u oku spokoja,

dok nisi i zadnjoj

odvalio bubreg bjesom kukavice.

Mjesecu si otkinuo glavu

dok je bježao iz počupane kose.

A mene si ...

A mene si,

pustio da iskrvarim

na litici spoznaje,

da moram otići

što dalje od tebe

i postanem malo zrno soli

skriveno od šakala

u nepreglednoj

pustinji Gobi.

MOŽEŠ LI SE POGLEDATI ?  2017.god.

Stani!

Da se nisi usudio

podići ruku na mene!

Majku si u grob

batinama otjerao.

Jedina krivica joj je bila

što te je voljela i praštala.

Gledala sam ju,

dok je  suzama prala

tvoje košulje

s mirisom  prosutog alkohola

i jeftinih žena.

Sklapala je ruke u molitvi

tješeći brata i mene.

A ti ! Gdje si tada bio?

Kome si plaću ostavio?

Nama nisi!

Znali smo biti promrzli i gladni .

A sjećaš li se kad si pušku uperio u nju

i kad ju je brat (onako malen)

plačući branio.

I kad je svaki put umirala od straha

i hoćeš li ju opet nožem gađati.

Dosta je bilo oče!

Odrasla sam.

Brat je otišao

svojim putem.

Mama je našla svoj mir,

tamo gdje nema straha i suza.

Pogledaj  u ogledalo!

Koga vidiš?

Kukavicu !

Ne okreći glavu !

Imao si ženu koja te je voljela,

a ti si joj ljubav vratio

udarcem u potiljak.

Možeš li se pogledati u ogledalu?

STOP NASILJU 2014. god

Ležeći na podu
kraj kreveta,
sklupčana
i skoro bez svijesti,
začuh korake kako mi se histerično
približavaju i šutaju
ovo malo nade u utrobi.
Vikala bih da smijem,
ali glas se već davno sledio i zamro
na mojim krvavim usnama.
I osmijeh je utihnuo,
i jecaj je presušio...
Ostala je tiha bol
što para dušu gore od udaraca,
i od ranjenih zidova
na kojima se poput akvarela
slijevaju ostaci bačenih špageta,
umjesto umjetničkih slika.
Modrice u kojima sam "brižno " umotana,
suosjećaju sa mnom.
A ja ,dosada u tišini protestirajući,
napokon shvatih
da moram podići pogled,
ugledati sunce,
pustiti zatočenu
pticu iz kaveza...
I radovati se životu,
ne drhteći od straha.