Translate

utorak, 13. studenoga 2018.

Monika Herceg



 KONZERVE

2016. Višnja Ljubičić izvještava kako je u zadnjih deset godina
u Hrvatskoj ubijeno gotovo tri stotine žena.

*

A onda proklija dojka oprezno kao jaglac
u prijevremeno proljeće i s mlijekom
poteče iz televizora
Vijest da je pred desetogodišnjim sinom trudnu ženu
usmrtio bivši branitelj
Do tada tih i povučen
poput nekog bosonogog sveca, možda samog Isusa
koji je mogao pomoći
da mu jezik
sinoć nije prepolovljen
muževim kajšem

Žene
uparene u strujne krugove
Upaljene
Ugašene
Šutljivo zaključaju očne duplje da ih potope
u ljubičastim zrenjem poplavljene krevete
U prvom dnevnom tramvaju
umorno kao odbačene mačke
rastegnu užarene masnice
čekajući da na idućoj stanici
povjeruju da su uskrsnule iz crne kronike
kao čistokrvne marije čiji dolazak
kupa zemljin trbuh kipućim svijetlom

Školarci bez majki dugo bude očeve
vukući im dvometarske noseve
koji su s godinama probili sve zidove i prozore
U razderanim haljinama oni pijani
hrču glasnije od uskoro eutaniziranih  kombajna
pred posljednju žetvu

Ana Magaš useljava u zvijezdu nakon ubojstva muža zlostavljača u samoobrani


Sudac poručuje:
Mi smo ovdje u zgušnjavanju jeseni, nepovratnom
padu. Plesala si s čovjekom koji je netom
iskoračio iz Mjeseca. Njegove su oči naborane zavičajem u kojem nema kisika.
Što je trebao reći tvoj muž na prizor takvog neposluha?

Ana poručuje:
Ja sam ovdje da izvadim artiljeriju zvijezda, imate li teleskop da pogledate
udarce kojima mi je odrvenio pokretnost? Nož je samo posljedica.

Sudac poručuje:
Nebitno, gospođo. Plesala si, ponavljam, sa strancem iz vakuuma
nemoguća kao hladna fuzija. Zbilja misliš da nisi napela kuću do pucanja?

Ana prešućuje:
Moja kuća spirala je okamenjenih masnica.
Po pravilima kućnog reda, nije neobično da iz prsta izraste oštrica
koja može, ukoliko šake dopru preblizu otkucajima,
odsjeći izdanke invazijske stvarnosti.
Mrtva mi gospođica stanuje u krivo zarasloj lakatnoj kosti,
mrtva gospođica je i podstanarka u dvaput lomljenim rebrima.
U mojoj lubanji nepregledni sudski sporovi.
Mokru od suživota s uganućima,
neka me nose u pravokutne sobe, u pravokutne krevete
u tople, kalorične ručkove i šetnje u pravokutnim amplitudama
da pogled izgubi osjećaj za opseg straha,
da napokon opustim novostečenu slobodu
bijelim šumom tuđih katastrofa.



Nema komentara: