ODLAZIM 2019.god
Prekrila sam
rukama lice i molila ga,
samo nemoj
po licu da ljudi ne vide.
U zadnje
vrijeme me čudno gledaju
jer sve teže
ožiljke šminkom prekrivam.
Nisam
plakala, čekala sam da se
zvijer u
njemu zasiti pa će zaspati.
Ja nisam
spavala, tražila sam granu
s kojom bih
se spasila iz ove
mračne jame
naše svakodnevice.
Svaki put
obećavaš, neću više,
volim te,
još ovaj put mi oprosti.
Proklinjao
si piće, društvo, ruke
koje će me
od sutra samo milovati.
Opraštala
sam dok sam mogla,vjerovala.
govorila mu,
ne bole me tvoji udarci,
ni suze koje
lako obrišem.Bole me ugrušci
krvi na duši
i rane koje ne zacjeljuju.
Boli me
tvoja bolesna ljubav.
Volim te,
ali što ti znaš što je ljubav.
Ne znaš kako
se voli i kad si poražen.
Ne traži me,
jer nećeš me naći.
Sve sam ti
oprostila i odlazim.
Odlazim tamo
gdje ću naći spas
i moliti za
nas oboje.TEBI POGANIH RUKU 2018.god
Ti koji
svojom poganom rukom
dodiruješ
nježno tijelo žene
krvave
tragove ostavljajući,
ne
razmišljaš svojim ptičjim mozgom
da je i tebe
rodila jedna žena.
Njena si
milovanja zaboravio
dok te je
majčinskim rukama grlila
i nježnošću
ljubila i mazila.
Tebi, kojeg
je pamet napustila
pa ne čuješ
ni svoju kćerkicu
dok majčine
rane glasno oplakuje.
Pitaš li se
ikada hoće li i nju
jednom
majčina sudbina stići
i hoćeš li i
tada likovati nad
muškošću
nečijom kukavičkom
dok tijela
tvoga meso razdire.
Jednom kad
ostaneš sam i nemoćan,
hoćeš li bar
tada konačno shvatiti
da snaga
muškarca nije u šakama
nego u
poštovanju i ljubavi...
Nema komentara:
Objavi komentar