Milice Bošković

DEMOKRATIJA

Dvadeset godina lutao svijetom

Učio se demokratiji

Onda se vratio u Bosnu

I , prvo – što je uradio:

Istukao majku

Sve šakama po glavi

Otad joj zuji u ušima.

Tako je to:

Kad ne možeš po onim važnim

Možeš po majci

Jer majka po svojoj bezgraničnoj ljubavi

Sve istrpi

Pa i tu sinovljevu demokratiju

Kojoj se učio

Daleko od kuće i običaja.

 Majka ko majka

Sve prašta u ime ljubavi

I brine da sin ne polomi prste

 O tvrde kosti njene glave

Da mu ne poplave.

Ćuti, nikom ne kazuje.

U sebi  kradom tuguje

Ne zbog primljenog udarca

 Već zbog neljubavi njegove.

Gdje se izgubio onaj mališa

Što ga je u utrobi nosila.

Kojeg je dojila

 Kojeg je u bešici zibala

I uspavljivala

Nad čiju se postelju nadvirivala

Da provjeri diše li.

Gdje se izgubio onaj mladić

Kojim se ponosila?

Na kom se to putu pogubio sin njen

Od nje ljubljen, voljen?

Majka se ne žali na bol u glavi

Ona za svojim sinom žali.