Tomislav Markić

SRCE OD PRUĆA

K'o čaša, život se slomi,

a ponižen traži da se skloni.

Svjetovi suprotni iz sjene,

razmaknu se od puknuća.

I mi, kao da toga nema,

puni lakodnevnih tema.

A traži se sigurna kuća.

Nevažno onda postaje

da li dvorac je il' tek

zaklon neki uz brijeg.

Važno je za nju samo,

da je bijeg - od šake

il' vješto skrivene tlake.

Čak i prividno sretne

zaklona često traže

Iza neke nevidljive stijene.

I tek uz buđenje naše se snaže.

I iza (staklenih) fasada krije se

tlaka... (ko noge zmije).

I zato svatko pravo ima

na tihi bijeg od tiranije

(i od nametnute letargije.)

A mi, sigurna kuća, samo

ako toga ne zdvajamo.

Sa srcem onda smo kuća

pa makar je i od pruća..

I tek onda mogu u nju,

sudbi svojoj i  snu.

Sve izopćene i pristigle,

sklanjat' se bez stigme.

Svaka sobom tereta nosi,

i ne pitajmo što je donosi.

Nit' čime je zarobljena bila

i što je u gnijezdo svratila…

Dajmo joj stoga ramena,

da odmori bolna, snena.

K'o prijatelj  snoviđen

prostrimo joj mirnu postelj.

U srcu otvor'mo joj odaju,

samo je ono sigurna kuća,

(iako od pruća) - u cvijeću.

U kojoj bjegovi odmaraju.

I iz nje na snove pogled ima svaka.

I ne  treba za sreću prisilna  akta.