KONAČNO 2021.god
Pakiram polako, tiho u polumraku sobe.
Spavaš dubokim teškim snom
I to je moj spas, konačno.
Ne znaš da me više vidjeti nećeš.
Ne znaš da imam strašne misli
I da bih te mogla u vječnost poslati
Za sve one sate, dane i godine
Dok si cipelama moja prebirao rebra.
Mogla bih, ali ne ja nisam ti.
Više nema djece, prestao je razlog
Ostati, strahom vrata gledati
Jer čuvati je djecu trebalo
I svojim tijelom braniti njihove živote.
Više nema vjerovanja da će sutra
Ili za koji dan biti dobro i tiho.
Predugo je trajalo, govore mi
Misleći kako ja to ne znam,
A znala sam od prvog dizanja ruke,
Znala sam od prve suze i odgovora
„Udarila sam se u vrata“,
Onima koji su me žalili pogledima.
Pakiram polako, tiho i odlazim
Zauvijek.
Nikada te više vidjeti neću
Nadam se.
ONA 2018.god
Davno je
bilo kada joj je mama
Plave mašne
na kike vezala.
Davno je
bilo kada joj je oko nogu
Lepršala
haljinica plava.
Davno je
bilo kada je u cipelama s peticama
Zaplesala
svoj prvi valcer.
Davno je
bilo.
Suza joj
klizne niz lice preko plave masnice
Danas.
I više ne
zna plače li zbog tih davnih dana
Ili bola što
bubri na obrazu, danas.
Gdje su
nestali snovi one djevojčice plahe?
Gdje su
nestala nadanja i vjera i očekivanja?
Više ništa
ne traži samo malo mira, tišinu,
Samoću i
sigurnost od ruku koje ne znaju prestati
Bol
nanositi.
Više se
ničemu ne nada.
Danas šuti,
djecu svoju skriva iza leđa,
Životom ih
čuva.
Zna, ona
zna, sve će prestati
Kada duša
tijelo izubijano napusti,
Samo ne zna
tko će djecu njenu tada
Čuvati.
Nema komentara:
Objavi komentar