Zvjezdana Čagalj

Za NJU                    2021.god

Te usne pune u boji vina,
Ono kad zagriz otkrije zub,
Taj bljesak oka, ta silina
Taj prvi ushit i prvi rukoljub,
Kud je nestao?

To sjajno žito iz tjemena,
Mirisne vlasi i laskav snub,
Maleni životi iz ljubavnog sjemena,
I previd mjesta gdje je rub.
Slijepa strast.

Ta Ona, sva od bremena,
Žižak u žili staklen-kremena,
Čupana, kršena ko klasje zrelo,
Odjednom rupa gdje bilo je tijelo
Za bogove.

Gledam u oči očajnika,
U one zjene zamućene,
Ne vide više konjanika,
Ugasle žarom divlje pjene
Ne jašu

Tek bijedni crvi tusti,
Krvavi pogledi u košen klas,
U srcu duše jadni i pusti,
U šaci žila vrisak u bezglas
Nježnosti.


Siluju riječi, umovi, udovi,
Rasparan trbuh planine-majke,
Siluju drugi, podlaci, sudovi,
Iz mrtva srca cijede se bajke.
I Ona nestaje.

Imaš li, svijete, to nešto meko,
To nešto toplo, majčino mlijeko,
Možeš li naći u sebi žad,
Tažiti u Njoj vječnu glad
Za ljubavlju?

I koliko god da krikom paramo svod,
Nije to dosta! Stvorimo brod
Koji će krcati svaku Nju,
Oteti Ženu zločinu
I dati joj mir.
Samo mir.

SVE SI

Jedno si proljeće, ljubice rana,
Trešnjo od cvijeta razigrana,
Livado sva od poljskog cvijeća,
Ma, sva si dušo, od proljeća!

Jedno si ljeto, kupino crna,
Grana za slador, prepuna trnja,
Početak tkanja saga za kraj,
S vjerom i nadom da je raj
Mjesto za tebe.

Jedna si jesen, igra boja,
Drhtava stvarnost, sjedino moja,
Plodova prepun ti svaki krak,
Na ubranoj tebi ožiljak
Ne zarasta.

I zima si jedna, mrazu moj,
Ko staklen prhut pohvatan,
Sva si od leda, i dah i znoj,
Mosur sa krova otpisan
Prvom sunčevom zrakom.

A u sva doba, pitka i žedna,
Ohola, divlja, bijesna i ledna,
Gorča od pelina, slatka i medna,
Ti jesi svjetlo, zraka jedna
Bez koje se ne živi.

"SVIJETU RAVNO U SRCE"                      2020.god

 
Cvili dan,
Čupa zubima vatre,
Drhti glad,
Velikim ustima zatre
Oči.
Oslijepiše vidici
Prolije se tinta
Po obrazu rumenu,
I on vidi
U titraju kapka
Uvijek istu ženu,
Dovedenu,
Odvedenu,
Sređenu,
Podređenu
Njegovu snu.
 
A ona, kad nije,
Kad se ne smije,
Kada ne vrišti
Ko čir kad tišti
Pred zrcalom,
A ona, kad hoda,
Kad je jarbol broda
Putujućeg nigdje,
 
Tek stiže,
Poput pahulje,
Tamo gdje gmiže
Crv iz sagnjile
Kutije povjerenja.
 
Tek oblači
Svilene krpe
Na tijela žena
Koje trpe,
A ima samo svoje.
 
Jesi li znao
Ti što si pao
Na ispitu teatrologije
Da loš si glumac
I lažni mudrac
Koji samo misao
Zacrni,
U meso njeno
Zaroni
I pustiš krv!
Krv!!!
Da bi bio
Tko?
Što?
Crv!
Običan,
Gadni,
Prokleti crv
Uvaljan u krv
Njezinu!!!
 
(Nigdje ne teče
Kap krvi!
Zalijepi se za kožu,
Pretvori u krastu
I mrvi,
Mrvi ...
Sve u tebi.
 
Nikud ne ode
Iz krvi bol,
Kristalizira stalno,
Gomila sol
I ždere, glože, peče,
Dok ne nagrize,
Dok ne rasiječe
To biće u svili,
Dok ne sagnjili i
Crvotočina
Još gore!
Još žešće!
Ili?
Ili?!
Dok ne prekipi,
Dok ne lupi šakom o stol,
I reče,
Ili ne reče,
Pa samo tiho
Iz svile lažne
Oteče ...
Oteče...
K sebi!!!)

ČISTUNSKA                   2019.god

Oprala sam ti košulju na rijeci smaragdnoj,

Onu plavu s mrljom od mojih ruku,

A sve se odjednom zamutilo

I iz cijevi je tekla krv.

Četka se rasula od ribanja

I moja su koljena plakala od boli,

Samo je jasen poslao u materinu

Revnosnu mene s tvojim otiscima.

Možda sam te voljela nad ponorom

Iz koga se čuo zadah i mi smo se pitali jesmo li davno mrtvi,

Možda sam te pustila iz umornih šaka

I slušala kako dozivaš svece

I kako psuješ svece

I kako me obljepljuješ sličicama

Na koje si pljunuo iz petnih žila,

Pa ih sad ne mogu odlijepiti ni vrelom vodom iz bubrežnih grijača...

Trčim suludo ka utoku.

Mašem kormilarima da stanu.

Padam i ustajem,

I čupam cvijeće iz dlanova.

Znaš, brzac mi je istrgao taj komad tkanine

I zaigrao se mojim žuljevima.

Frcali su mjehuri

I, naposljetku, samo sam mogla puhati u živo meso pod oguljenom kožom

I skakati u mjestu dok je žarilo.

Eno me, još trčim.

Ušće uvlači jedan rukav

I ako ne stignem neću uhvatiti mjesta za pranje

I more će pojesti moje ruke

Umotane u celofan od riječnih niti.

Možda ću plakati,

A možda samo nemoćno slegnuti ramenima,

Pomilovati morske usne

I reći da mi je žao.

Možda...

SILOVANA 2018

(KRIK 1)

(Svaki dan je dan za STOP NASILJU!!!)

Klekla je na njegovanu sebe,

Obgrlila fitnesom oblikovan struk,

Odjeća sa stilom sljepljena za kožu,

U čaši života izgrebani muk...

Kupila je ponos po škrapama srca,

Okrunila dušu krunom od rana,

Mrtve oči zure u ništa što vrca,

Strah ubija igru ogoljelog dana...

Tiho kupi skute u te bijele ruke,

Pere skupi tepih krvav od bijede,

Sarkofagom vile tragovi su muke,

A ko sjena šutke krikovi ih slijede...

Kroz otvoren prozor samo mrtve slike,

Iste zrake sunca bez svjetlosti siju,

Užarene zjene urlaju bez vike

I bez snova prazno u bezdanju bdiju...

Lijepa htjede biti kemijom bojana

Za leptire one u stomačnoj rupi,

Što ih zovu ljubav sretnicima dana

Kad im duh samoće neki osmijeh kupi...

Bila je na tronu, boginja od svile,

Dok joj grišpe mesa ne ukraše slast,

Dok iz rodne duplje izletješe vile

I kad usne meke izgubiše vlast...

U dlanu od igre, zaraslom u drač,

Na prstima spretnim, drhtaje što ćute,

Izgubljen u grlu nicao je plač,

A malena ptica ne prepozna pute...

Zaustavi lepet zauvijek kriva,

Ne obznani rulji upute za trač

Odabire biti šarenilom siva

Svjesno reže žile o hrđavi mač...

Riječi pletu vijenac za živuću smrt,

Guše one čudne odjeke ljepota,

Ne ulazi duša u taj rajski vrt

Gdje zabrana stoji u znaku sramota...

Sutra će neko bijelo biće

Naliti čašu, ponuditi piće

I pjevati

Odu radosti...

Ona će lagati o sjajnom životu

Kad je umišljala ljepotu

I plakati

Besuzno...

Otvorena okna ne odaju tamu,

Zaobljene bridi kriju oštar rub,

Zar je komu važno kad je vidi samu,

Što je blistav osmijeh tek ožiljak grub?!

ISCIJEĐENA 2018

(KRIK 3- KAKO UMRE KOSA PRIJE SRCA)

Bez daha sunce krade

Boju sa kose zrele naranče

Provlači prste kroz meke strune,

A onda na rubu sreće plače.

Slijeva se citrus niz tjeme žene,

Ocijedi putem sokove slatke,

U korijen dlake sakrije sjeme

I oblo ljubi nagosti glatke.

Poteče tako jedna rijeka

Dolinom pohote perući rane,

Ukrade svjetlo s vrhova dana

I ubi sunce prije no grane...

Eno je, tuži ko crna ptica,

Naranče više ne plode vlas,

A kosa, ta kosa tvrda boje života

Ne pušta snagom radosti glas...

I dok se mute vizije snova,

Dok pod sjedinom naranče mru,

Ne vidi slijepa rađanja nova,

Ne čuje šapat boja dok zru...

Samo je sjela na tvrdu sebe,

Oprala zrcalo od dubokog daha,

Samo je ispila gutljaj gorčine

I svikla biti skrivenog straha.

Gluhe se uši ne tješe,

Slijepim se okom ne zuri,

Mrtvim se plućima ne diše,

Bez nogu tijelo ne žuri,

Pustinja ubija dah,

Pijesak se za srce lijepi,

Oproštaj ne vidi put

Kojim se duša krijepi...

I ide dan,

Mrkli mrak,

Ko da se ništa zbilo nije,

Običan grč

Za prepun vrč

Iz koga nema onog tko pije

Narančin sok...