- Mama, nemojte ju tući, novac će se već pronaći.
Marija je čekala tatu i njegovu zaštitu. Zamišljala je scenu u kojoj on upada u kuhinju, korača prema njoj
dok mu se ona zahvalno prima za nogavice. Jednom je rukom gladi po glavi, a slobodnom prijeti mami
da će biti svašta ne pusti li nju, njegovu malu djevojčicu, na miru.
Ali, tate nije bilo na vidiku, baš danas je morao toliko kasniti. Nitko joj nije bio na pomoći.
Udarci su se slijegali po cijelom tijelu, strašno ju je boljelo, pogotovo glava; imala je osjećaj da će pasti u nesvijest
i da ovo nikad neće prestati. Uzaludno je vikala: - Nemojte me, mama, boli me.
Najednom, rukom je blokirala njenu već u zamahu spremnu na udarac: - Čekajte, stanite, priznajem!!
Samo me nemojte tući! Odustala je od borbe i nevoljko priznala ono što nije bila istina.
Nastala je zadihana stanka između njih dvije. Mama je gledala u pravcu Pere i Blaženke
i rukom im mahnula da mogu otići van, sada kada je Marija priznala. Izletjeli su iz kuće poput munje
ostavljajući najmlađu na milost i nemilost materi. Tresla se pred njom kao prut, od straha, boli i poniženja.
Tek tada spremala se prava inkvizicija…
Vani su zaškripale vratnice drvene kapije i uz tresak se zatvorile, začuo se tup udarac bacanja bicikla na zemlju.
Lidi je zalajao. U kuhinju je uletio otac upitavši majku što se to događa i zašto su djeca na dvorištu tako uznemirena. Popravljajući maramu i gestikulirajući rukama majka mu je slikovito pričala o krađi i lopovu.
Marija je željno čekala pitanje ocu u svezi nestanka novca. I da otac preduhitri majku kazavši:
„Ženo, nemoj tući dijete, ja sam uzeo, zaboravio sam ti reći. “Nadala se je konačnom spasenju od nepravedne muke. Ali, pitanje je izostalo. Marija je promatrala zabezeknuti izraz očeva lica. Pogledavao je malo ženu, malo kćer.
Majka se križala i iščuđavala: - Ajme! Što će reći ljudi u selu, kako ćemo izaći pred njih od sramote,
što će reći kako smo djecu odgojili. A tek ovi pobožni iz crkve, pop? Ajme meni - jaukala je gledajući u nebesa.
Spuštajući ruke nadlijetala je kao orao kandžama nad Marijine laktove kojima je ona branila glavu. Otac se ustobočio i naprasito rekao majci: - Pusti to dijete na miru, što si se okomila na nju, priznala je od straha!
Nije ju nikad tukao, ni za kose vukao,
nije. No dobro
jednom joj je obazrivo rekao
da presvuče prekratku haljinu,
smetala je njegovoj mami
mada … dok su znali ostati sami,
volio je. Prekratko.
I jednom …
po dolasku njenog tate ju je ćušnuo.
Pretrpjela je … kriva je, zbog dugog jezika.
Poslije mu je rekla:
Ovo to je prvi, i zadnji put.
Podigneš li još jednom ruku na mene
osušit će ti se
a trebat ćeš i zaspati. Stoga zapamti!
Ne podiži ruku na mene.
Tako je i bilo godinama
mlijeko i med.
Dok nije otkucala ta minuta
i kulisa od života pala
istinu joj pred očima podastrla
o radnjama što ih je činio
svih ovih godina njoj iza leđa.
Bol je neopisiva.
Boljela je više … jače od batina.
Koristio je efikasniji alat, ispekao zanat
kako se vodi psihološki rat.
Mala!
vikao je
galamdžija od stola za kojim su kartali dobro - raspoloženi momci.
Što su se
oni više smijali njegov je postajao sve kiseliji, pretvarajući se u bijesni.
- Mala!
Čuješ li ti mene, gdje si?
Osjećala je
da nešto nije dobro te se je poput šteneta dovlačila k stolu.
- Jesi li ti
šarala po kartama, označavala ih?
- Nisam,
bojažljivo je odgovarala mala a momci se smijuljili pogledavajući se.
- Donesi
šibu! Izaberi veliku i savitljivu, ako mi pukne u ruci, sam ću ići po nju, jesi
li me razumjela?
Prijateljima
je bilo neugodno, smirivali su ga govoreći da se ohladi.
Pa što ako
si izgubio, šalili smo se malo, pusti sestru na miru.
Gledala ga
je prestrašeno u nadi da će ga društvo smekšati … nije.
Ostao je
neumoljiv i poznatim gestama pokazao joj vrata.
Dečki su
ustajali od stola, razilazili se stavljajući na glave crvene kape.
Vani, ciča
zima, tamne gole grane s vranama što grakću po njima.
Cvokotao je
strah u suzama što miješale se s balama dok je koračala prema bašči
gledajući
žbunje i vrbe. U sumrak.
Pozvonila
sam.
Tišina.
Pozvonila
sam drugi put i
čuh kretnje,
šuškanje no i
dalje, muk.
Usudih se po
treći put
alarmi već
na uzbunu zovu
Osjećam
pogled kroz
špijunku i
disanje te,
konačni šapat
draga, dođi
drugi put.
Ali.. Što ti
je draga?
Rođendan ti
je, samo da te vidim,
zagrlim i
poklon predam,
samo to, ako
ti nije do društva.
Šuškanje,
negodovanje, oklijevanje.
Draga molim
te, otvori na tren.
Škrgutanje
lanca s brave i
sporo
odškrinjivanje vrata.
Ne vjerujem
svojim očima
groteksna
maska s maskenbala.
Masne,
raščupane kose,
plavi,
ljubičasti kolobari
poput šljiva
zastrli gornje i donje vjeđe
Upalo modro
zeleno lice,
prazne
vilice bez zuba.
Oboren
pogled i
izvini dođi
drugi put.
Zabezeknuta,
postavim nogu
priječeći da
mi pred nosom zatvori vrata.
Uvučem se
nasilno poput tata
grleći ju
plačno
Dragaaaa,
tko ti je to napravio?
On, on se
jako naljutio,
što neku
vrećicu je zagubio, mene je okrivio
i i i
toliko me je
mlatio, šamarao, gazio
dok je
bez te
proklete vrećice na posao odlazio.
I nije to
prvi put, cijeli život me tuče i mlati.
Kad sam se
svekrvi požalila,
ona je rekla
da mora malo
ženi jezik
da skrati.
Više nikom
ne govorim jer..
nikoga nije
istinski briga
a djeca me
još trebaju, ne mogu otići
kruh u ruke
im moram dati.
Skamenjena,
užasnuta ju gledam
Ne vjerujem,
očima svojim,
ne vjerujem.
Taj dragi,
srdačni, svestrani rođak
ima dva lica
Jedno za
učtivo predstavljanje i
ono drugo
vražje za mlaćenje žena i
ljudsko
ponižavanje.
E nećeš
više, rođače!
U ODRAZU 2018.god
Između dvije
žene
Naoko,
izvana
divne,
krasne
nasmiješene
bez
vidljivog znaka
patnje
ogrebotine
ijedne.
Iznutra
ranjene kao
srne
riječima
smrvljene
krhotina
pune
napaćene
netrpeljivošću
naoružane.
Dvije
nepomirljive Žene.
Nema komentara:
Objavi komentar