Sanja Domenuš

grad bez djece                            2023.god

čudno je bez djece
nitko se ne smije, ne viče
ne udara loptu
nema nježnih lica na prozorima
mekanih ruku koja nas griju
nikad nismo doživjeli
nešto slično
izgleda nema ih više
rat ih je uništio kao mraz
pupoljke
djetinjstvo ima mekane kosti
osjetljive na metke
čim se zemlja zatresa
i nastane rupa
jedno dijete postane anđeo
bijeli medvjedići sivi od prašine
ostaju ležati na cesti
kako će grad izgledati
bez nečijih malih ljudi
utonuo u vlastite sjene
najtmurnije dane više
ne osvjetljava njihova svjetlost
djeca umiru bez osude
u krevetima i kolijevkama
u majčinim naručjima
sanjaju svoje nevine snove
čudno je bez djece
prevelika cijena za nečije
ogromne vile s bazenima
banke pune novaca
jahte i avione
prevelika tuga i patnja
za tako nešto bezvrijedno
jer ako nema krošnje nema ni ptica
da se u njima gnijezde
ako nema djece
nema ni nas

u afganistanskoj pokrajini talibani bičuju ženu         2022.god

talibani bičuju ženu

u afganistanskoj pokrajini nuristan

jer je slušala  muziku

što je strogo zabranjeno

talibanska policija za moral

je to otkrila

i odmah reagirala

bičevanje je javno

udarci snažni i odmjereni

kakvi priliče jednom muškarcu

velikom ratniku

koji poštuje fetvu

i provodi diktaturu tišine

on udara ženu po leđima, ramenima i vratu

izbija joj kisik iz pluća

žena ne pušta glas, trpi

dok je drže za ruke

samo se povija prema naprijed

poput ruže pod jakom kišom

u sebi pjeva pjesmu

koju je naučila od majke i bake

tužnu kao što je postala tužna njezina zemlja

koju više ne prepoznaje

zemlja u kojoj su krateri od bombi

djeci bazenčići za igru

ne boji se kazne

nego toga da više neće moći slušati muziku

ta spoznaja boli jače od udaraca

od poniženja kojem je izložena

ta spoznaja joj stegne srce

zamalo ga zaustavi

moja baka je malo govorila               2021.god


moja baka nije puno govorila
samo je mukotrpno
radila na polju
nije rekla ni riječ
kad joj je umrla majka
odmah se primila
posla po kući
nije protuslovila svomu ocu
kad su je udali za pijanca
šutke mu je
rađala djecu
nije prigovorila mužu
jer je zapio sve što je zaradila
samo je jače
stegnula motiku
nije ništa rekla
ni kad je stric posudio
njenu jedinu kolibu
a onda je mrtvu
istovario pred kućom
samo je zakoračila preko
zaleđene Save
s naramkom drva na leđima
hodajući po ledu kao Isus
po vodi
kretala se sporo
kao što su sporo promicale
bešumne i velike sjenke
riba koje su je
pratile ispod leda
teret je postao pretežak
a ona pala na koljena
i tek tad
povikala glasom očaja i tuge
tek tad proklela težak život
i dozivala majku
koje više nema

KROV                             2019.god

sve je pretražila,ali novci su jednostavno nestali

majstori se okrenuli na peti i odbili završiti krov

nisu pomogla obećanja da će im platiti naknadno

samo su odmahnuli rukom

znala je da joj je muž ukrao novac

i da dugo neće doći kući dok sve ne zapije

sjetila se koliko joj je trebalo da ga zaradi

koliko kopanja,nadničarenja,jeli su suhi kruh

i pili mlijeko koje im se pretakalo i bućkalo po želucu

cijeli dan je proučavala susjedne krovove

slagala crijepove u glavi

svi su samo stajali i dijelili savjete

nitko nije htio pomoći njoj i njenoj djeci

prislonila je ljestve,prekrižila se i popela

jedna djevojčica, ona manja je dodavala

starijoj sestri koja se grčevito držala

jednom rukom za ljestve,a drugom

nastojala što bolje dodati majci u ruke

neki crijepovi su pali, razbili se kao staklo,

djevojčica dobila udarce po licu

bilo joj je teško jer je znala da nije ništa kriva,

brisala je suze rukavom ali nastavljala s poslom

dok su radile znoj im je kapao u oči i zasljepljivao ih

crijepovi okupani znojem i suzama ljeskali na suncu

kad su napokon završile bila je noć

mjesečina se raširila po njihovom krovu

i prela kao mačka

sve ih je boljelo,ruke ,noge,cijelo tijelo,hodale su kao prebijene

majka je zagrlila djecu i polako ušla u kuću

sad kad imaju krov nad glavom i ne moraju spavati u štali

više nitko neće pljuvati po njenoj djeci da su sirotinja

ušle su u sobu,kleknule pred raspelom na zidu i zaplakale

iz štale je zajedno s njima plakala i njihova kravica

REKVIJEM ZA AGATU            2018.god

Taj dan kad je moja baka umrla,bio je vruć dan u kolovozu.

Zemlja se izvijala pod suncem kao fatamorgana.

Moja sjena je iza mene putovala,dok sam ja stajala posve nepomično.

Znoj se miješao sa suzama,na trepavicama se sakupljala sol.

Taj dan kad je baka umrla,nosili smo odjeću u mrtvačnicu,

da je obuku po posljednji put.

Na njezinu smo srebrnu kosu zavezali spokoj i tišinu.

Vadila se crnina iz ormara,kupovale se plate s narescima,

oko kojih će se kasnije na njenom sprovodu skupljati muhe željne dobrog zalogaja.

Birao se lijes sa najljepšim detaljima,kao da će crvi pod zemljom provjeravati

kvalitetu drveta prije nego sve postane prašina.

Taj dan kad je umrla, svi su se sa suzama prisjećali njenog teškog života

kako je zimi vukla drva na leđima preko zaleđene Save,jer je stric uzeo njenu kobilu,

kako je sama pokrivala krov kuće,jer je djed zapio novce za majstora,

kako je švercala hren i prodavala ga na zagrebačkom Dolcu,

noćima spavajući na željezničkom kolodvoru.

Taj dan svi su plakali,mi koji smo je beskrajno voljeli,

oni koji joj nikad nisu zahvalili na svemu što je za njih učinila,

oni koji su pljuvali po njoj i njenoj djeci,samo zato što su bili sirotinja.

Sa životom glupim do bola,učinila je najbolje što je mogla,nitko ne bi mogao bolje.

Na prozorskom staklu,dahom sam stvorila platno i napisala njezino ime.

Bakina čista duša u svemirskim prostranstvima,lagano mi se nasmješila...