Gordana Ross

KRHOTINE DUŠE                     2019.god

Krhotine duše nemoguće je skupiti u zgrčene ruke

i vratiti ih natrag, u toplinu misli.

One režu poput razbijenog stakla,

smrskane grubošću ruku koje su nekad bile tako nježne.

One nijemo vrište, prisjećajući se

koliko je vremena trebalo da se duša slomi,

da prokrvari poput tijela

i potone u ništavilo iz kojeg nema povratka.

One su guste poput skorenih tragova krvi,

opipljive poput straha koji obavija tijelo

svaki put kada začuje korake na stubištu

i oćuti dah progonitelja na licu.

One obavijaju sjećanja poput izmaglice,

ne dozvoljavajući patnji da prelije rubove

i očajnički traže put prema svjetlosti,

gušeći se u neisplakanim suzama.

One skupljaju sve udarce i boli namijenjene tijelu,

lomeći se u sve sitnije komadiće

koji se zabadaju i utiskuju duboko u nutrinu,

vrišteći bez glasa dok se slamaju.

Krhotine duše nemoguće je skupiti u zgrčene ruke,

jer one nisu od ovoga svijeta.

GDJE STE BILI DOK SAM UMIRALA           2018.god

Gdje ste bili dok sam umirala godinama,

mučno i bolno, noseći sama svoju tugu?

Zatvorili ste se u svoje svjetove, ne želeći gledati

kako odlazim u agoniji, vrišteći bez glasa.

Gdje ste bili dok sam umirala ponižena,

premlaćena, krvava i uplakana?

Spuštali ste poglede, ne želeći primijetiti

kako vapim bez riječi, vrišteći bez glasa.

Gdje ste bili dok sam umirala bespomoćna,

osamljena, ogoljena do kosti pred svojim krvnikom?

Okretali ste glave, ne želeći čuti

kako zapomažem, vrišteći bez glasa.

Izronili ste iz svojih svjetova kada me napokon prestao mučiti.

Otvorili ste oči kada je bilo prekasno.

Okrenuli ste glave kada sam zauvijek zakoračila u san

bez boli, bez krvi, bez mržnje i prijezira.

Sada je kasno za lažna suosjećanja, za riječi nevjerice,

za izmišljena opravdanja, za rijeke suza.

Sve je tako jasno pisalo na mome licu.

Gdje ste bili dok sam umirala godinama?