Aneta Rudić

POZIV NA LJUBAV

Krene djevojka prostodušno,

uz slatki pijev nevine mladosti.

Putem je zarobi sjena.

Uhvaćena u noćnoj mori na javi,

što izbezumljuje sablasnom okaljanošću.

Biće mladosti pretvoreno u probušenu loptu,

koja je dio igre,pomućene,kaotične.

Više nema dijamanta na vidiku,

ostala je samo rđa,

što tone,s gađenjem,

potiskujući,

pokušavajući zaboraviti.

Kako zaboraviti oštricu

koja je duboko zarezala?

Kako nastaviti kad mrziš,

i ne vjeruješ?

Kako razvući osmijeh,

nakon krikova očaja,

koje nitko ne čuje pokraj zdravih ušiju?!

Tu i tamo poneko udaljeno sažalijevanje,

da bi se um znatiželjnika nahranio strahom,

i pričinio takozvanom dobroćudnom empatijom.

Više od toga,ništa...

...ostaju samo izbuljene oči što povlače se brzo u svoje ljušture,

ostavljajući pravu patnju nek se snađe.Jer...pomisle...

kad tad Superman će naići.

Ni tisuću Supermana ne može ukloniti ožiljke,

ožiljke što čak i optimista pretvore u pesimista...

...ali mogu,zato,donijeti bolje sutra.

Neka dođe,neka dođe taj Superman,

i nek nas uvjeri da ovaj šaroliki svijet može biti sigurno mjesto!...

...neka dođe,i neka priča.

Neka priča smo lijepo,

neka ukazuje na slike dobrote i suradnje,

na koje smo zaboravili gledajući horore sadašnjice,

i one koji su prošli.

Lako je oskvrnuti život,

a teško je vratiti život.

Svi smo mi jednim dijelom taj Superman,

i ne trebamo čekati.

Jedna riječ je dovoljna za čudo,

a jedno čudo donosi drugo čudo.

Ljubav je čudo.

Doista zanemarujemo puninu koja se krije u činu koji stoji iza te riječi.

Ljubav liječi,

ljubav stvara.

Uz ljubav demoni se utišaju,

i vrata vjere se otvaraju.

ZBOGOM SREĆO

Jad se u meni skuplja vec dugo,
moja duša i moje tijelo vicu,
suza je ponestalo.

Surova stvarnost,
o kojoj sam ponešto nacula kao dijete,
dok sam maštala o lijepim stvarima,
dosla mi je ususret,
u svom najokrutnijem obliku.

Dvorac kraljevne u raskošnim bojama,
ispunjen cvjetnim mirisima jasmina i orhideje,
pretvorio se u skučen prostor,
zidove natopljene vlagom,
u prostor koji odiše atmosferom netrpeljivosti.

Niz usne moje teku rijeci,
rijeci pune ogorčenja , razocarenja,
rijeci nevine žrtve , pokošenog pravednika.

Njihova blatnjava stopala
ostavljaju neizbrisive tragove,
njihovi umovi puni su otrovnih paukova.
To je jedan apaticni svijet nitkova,
ledenih egoista.
Sadizam je zavladao njihovim žilama
koje zaslužuju da budu presijecene,
onesposobljene,
da umru u bijedi,
u paklu nekajnika.