Marija Ivoš

KADA TE TIŠINA ZAGRLI              2023.god

Čuješ kako ti otkucaj srca na trenutak
Prestaje govoriti sve lijepe riječi
I odjednom osjetiš kako te udara i lomi

Ta ruka teška, zlokobna
I bol te zaboli do ludila
I zabljesne ti krik duše
A ti se gušiš, gušiš i šutiš i toneš zgrčena tijela
U tišini novog udarca.

A čuješ ga jer tutnji i lomi ti kosti i penje se bol do neba
I onda urlikneš
A odjek tvog vriska baca sjenu na tom finom mramoru
Dok grčiš se u toplini vlastite krvi
Koja istječe polako
I sklapaju ti se bolne oči u traženju tišine
A tišina te poput paučine obujmi
I tišina te jedina u tom bolu grli meko

Dok ON iznad tebe urliče...kurvooooo

A ti u tišini nestaješ, toneš
Jednostavno umireš i nema te više.

A ON , zvijer raspamećena u alkoholu
Zanijemi odjednom iznad rastrgana ti tijela
Bezbojnim glasom urliče;

Nisam htio..tražila si to..kurvoooo
Diži seee..ubit ću teee...

Ne, ne možeš me ubiti.
Ja mrtva sam u tišini u kojoj vrištim
Tišina me zagrlila meko i nježno...

Zauvijek.

NE, NE PIŠEM O TEBI              2022.god

Ne, ne pišem o tebi djevojčice uplakanih očiju.
Onaj tko se boji ne vrišti. Ne zove u pomoć.
Suze su gorke kada ih gutaš u grču straha i očaja.
Čudesno je lijep dan.
Sunce prebire po raščupanim granama borova
u koje zapliće svoje zlatne zrake.
Nema više cvrčaka da zazivlju podnevnu žegu.
Ti ih, te zlatne zrake sunca
pokušavaš dohvatiti nečujnim vriskom
da o njih ovjesiš svoju bol
onu poniženu i zgaženu.
Bol duše koja u nemoći samo cvili...
A tako si vjerovala u ljubav trešnjo proljetna.
I čistoćom svog djetinjeg srca grlila si
laž umotanu u okrutnost i cinizam
bez one zlatne mašne rođendanske.
Kiše su padale.
Kiše suza niz tvoje lijepo lice.
Ne, ne pišem o tebi djevojčice jer tebe su zaboravili
na rubu svih ozakonjenih zakona
koji štite njega i njih iz onih dobrih obitelji
njega bahatog, okrutnog.
Njega nasilnika.
Ti se bojiš takvih. I ja se bojim,
jer njihovo nasilje uvijek pobjeđuje nas krhke u dodiru nježnosti,
u mraku šuma borovih bez sunca i bez svjetlosti...
A ja ti kažem.
Ti nisi kriva djevojčice.
Mi nismo krive.
Ja danas želim biti sudac pravednosti
Za sve nas ranjene
I darujem ti svjetlost sada i ovdje.
I ne, ne pišem o tebi djevojčice
Jer sve je već o tvojoj boli napisano.
Ja danas pišem o ljubavi..

BOLI ME OVO TIJELO              2021.god

Boli me kad sjedim na svojim stopalima
Sve me boli ali ne pokazujem
Budim se.
Lome me, ja nisam tjelesna
Ja sam val.
Ja nisam ocean
Bole me ramena, kukovi, koljena
Sve je u meni sleđeno
Sve je u dubokm ledu a krećem se svemirom
kao žena bez rana, beskrvna
Vrti mi se u utrobi i melje me led koji se topi
Dišem duboko iz svake stanice tijela
a svaki moj pokret donosi bol
Plešem za sebe u sjenama na zidovima
Gubim ravnotežu
Boli me ovo tijelo, boli iznutra
Nešto viče iz mene, vrišti
Možda je i drugima bolno
Neke žne plaču skrivečki
Neke najčešće ne plaču jer ih je sram vlastitih suza
kao da su ih ukrale nekom trgovcu roblja.
Ja sam limena kutija
u koju požutjele slike života život slaže
da bi ih zakopao u zemlju
ispod nekog stabla bez tragova korijenja
Na sprovodima na kojima nitko ne plače
osjećam svoje tijelo
izlomljeno u bolima, zaboravljeno, oslobođeno..

KADA ĆE DAN TAJ STIĆI                                     2019.god

U nemoći satkane boli u meni gore

i umivaju srce bijedno i jadno bez poljupca,

bez te male topline koja bi da postoji

do neba svemir ozarila...

Bez tog poljupca ta bol,taj udarac

to poniženje sažgane svijesti

do neba užasima svojim svemir razaraju..

Znaš li nasilniče koji toneš u prokletstvu pijanstva

kada bi bez udaraca i bez užasnutih pogleda

u bar jednoj noći,kada bi ženi svojoj,kćeri,majci

u zidovima  soba iza kojih se kriješ

a koje su suzama krika natopljene

kada bi zaživjele u tim zidovima njihove molitve

ne bi jada i grča u  zjenicama  im ukočenim

i ne bi bola smrvljenog bilo u tim poraženim bićima

dok klečeći pogledom sa dna paklenog kruga života

nebo zazivaju za spasenje u smrti sveprisutnoj...

Iz kojeg paklenog kruga ti uzeo si bolesni,

razjedeni ume to obličje krvnika dok lomiš

i gnječiš stješnjene između očaja  i oprosta duše

kojima onda opet jutrom onako nemoćnima

u ljubav se svoju zaklinješ

u ljubav na oštrici noža strahotom tih noći

strahotom tvog nasilja okrvavljenog u anđeoskim im dušama..

Kada  će dan taj stići,to jutro kada će doći

u kojemu ćeš tlačitelju ti sažgan biti ognjem

zbog duša koje si razorio,onih duša

koje voleći te takvog razornog Spasitelja zazivlju

vapijući u svojim pustinjama života

kada će dan taj stići da sa malo topline

svemir ozari nebo i njima...

PARIZ, GRAD LJUBAVI                         2017.god

U Parizu
Ljubav sam sanjala..
A tebe pitam
Tebe koji misliš,koji vjeruješ u Alaha
Koji bolesno vjeruješ
Da smrt možeš sijati
Po svim pločnicima Elizejskih poljana
Tebe pitam..ZAŠTO?
ZAŠTO krvlju nevinih duša
Svoju razbludnu dušu hraniš..
Zašto..zašto u ime tvog Alaha i mog Boga
I ti
Ljubav čistu i nevinu
Ne sanjaš u Parizu..
Tko li te je..
Zašto li te je
Netko taj
Otrovao otrovom protiv ljubavi
Otrovao otrovom
Protiv Boga i čovjeka..
Nije li ljepše
Nije li ljepše uz obale Seine
Poljupce  tople dijeliti
Preljepim djevojkama Pariškim..
Nije li ljepše ljubiti
Nego tvoje apokaliptične,
Razularene bjesovima
 kočije smrti voziti pločnicima
Pariškim..
Hej,tebi govorim
Otrovom otrovani Alahov jahaću SMRTI..
Nije li ljepše ljubav dozivati ..
U Parizu..


A NEBO ŠUTI                            2015.god

I sutra
jedna će duša
I danas
Jedna će duša
I jučer
Jedna je duša
zaplakala
zavrisnula
od udaraca
od bola
od tuge
od nemoći...
Nemoj tata!Pomozi mama!
Nemoj mama!Pomozi bako!
Nemoj brate!
Nemoj Mate!
Pljušti kiša modrih udaraca
Po nevinosti bola
A oči vape
Oči vrište do neba
A nebo šuti
Oči stenju
Oči mole..mole
U uglovima raspuknute duše
Izudaranog djetinjstva
A nebo šuti..šuti nebo..
A šute i ljudi..