Translate

nedjelja, 22. studenoga 2015.

Mirko Jamnicki Dojmi



VJERUJEM  

da ti nije lako iskaliti bijes koji nakostriješen u tebi raste i jača
a moja se nada strmoglavljuje u povijest bezumlja. otpor  mog
tijela samo uvećava tišinu između udaraca sve dok trava ne
posijedi, ne umuknu ptice, ne popucaju prozorska stakla

tama u tebi kao u dnu dubokog kanjona

jarost buja poput ognja u visokoj peći; raste silovitost kao
huk golema vodopada, a ti misliš da udaraš mene, ali zapravo
sravnjuješ ono što u sebi ljubiš: napušteno zakinuto dijete

i zbog nečeg mutnog kažnjavaš neukrotivu svoju prazninu
nepremostiv jaz i visiš na divljem vjetru slijep poput šišmiša u
mračnoj špilji; nesvjestan da noktima i zubima za mene se držiš

zamisli kako si jak, ti macho, ti moćni jang, a ja slaba sićušna jin –
osjećam gnjevnu auru koja te svodi na životinju. moje suze nisu
od težine tvojih tvrdih dlanova. one su tkanje paukove mreže,
sućutna svila dudova svilca, feedback iskrivljene zrcalne slike

jer dolje, u svom paklu ustrajno ti mlatiš samoga sebe

i da, ponekad osjećam kako bih morala uzvratit jednakim
gnjevom, no ti bi mogao pomislit da sam uistinu ja skrivila
nešto i u meni se javi to meko, sažalno u srcu, pa te
netremice gledam: razjareni bik u grlenoj areni koride.
nastojim shvatiti tvoj bijes, ne opirem se dok me
svirepo udaraš kao boksač nijemu boksačku vreću

moja je raspuštena kosa prije bivala u tvom toplom zagrljaju,
sada se lomi i mrsi pod pljuštanjem tvojih ruku. njihalo
bi se prije sve od ljubavne miline kao na lađi pod sjajnom
mjesečinom, sad svjedočim da tvoj osjećaj krivnje pod giljotinom
kleči; tvoje grizodušje – potonulo groblje - na golu omču se vješa

a moje meso, oči i zubi oblozi na dnu tvog očaja

ne znam samo što priroda čeka: mjesec, zvijezde 
i sunce koje se pijano od svjetlosti ne trijezni nikad
dok se bičuješ  tako u mahnitom egzorcizmu, pun
prijezira prema sebi. žalim te usred tih psovki i mahnitog
orgazma u kojem napokon smalakšeš; pa slomljen,
bez orijentira, satima, danima
potpuno napušten
toneš




HOĆE LI TVOJE RUKE?     -2016.god.

ruke ti već odavno nisu mekano paperje krila
što sklanjahu me od zime svijeta; tvoj jezik više
ne bira riječi; već odavno okovan je psovkom,
naoružan oporom paljbom. sve ono što ne bi

trebao biti. kao što ni dan ne bi smio biti bez
milosti sunca. moje tijelo još se lako regenerira.
moja koža još uvijek je strpljiva. udarci pljušte
kao udarci vesla po vodi, a ona prokrvari, pa

zacijeli. moje tijelo pamti, ali još uvijek se ponaša
kao da ne pamti. moje srce sve čuje, ali se pravi da
ne čuje. moje oči sve vide, ali se prave slijepim.
oh, ja zaboravljam da ovo sad nije ono od prije

kao što dijete zaboravi majčinu pokudu, mahnitu
sinusoidu njezine jarosti. samo, kako te ruke, otkad
su one, te tvoje ruke, kako su one, zašto su zaboravile;
kako su postale tvrde kao surov sibirski led. do kada

će one u sprezi s riječima koje iz tvojega grla reže
postupati tako? hoće li se dogoditi obrat? hoće li tvoje
ruke napokon meko aterirat na neku pitomu zemlju,
hoće li prepoznati govor cvijeća, trave koja uporno šuti?

ako tvoje ruke neće, jer ne mogu više, jer ne kane, jer ustraju
ne biti ruke - što mi preostaje? zatvorsko šetalište s betonskim
zidovima u kojem luda tražim tajni prolaz, varam ptice nadom,
trujem ih lažju nadomak životu koji već dugo, očajno dugo

gleda u lice monstruma




DJECA. ALIENI        -2015.god

možda bi prestravit se mogla ili posve ušutjet kad vidiš
dijete na ulici kako pada. ono slini i suze mu naviru kao
voda iz gorskih izvora: bistre i gorke. tješiš ga nesigurna u
svoju sućut. nitko u ovom gradu ne govori o djeci, vrijeme
prebrzo leti. korov neposvećenosti zaposjeda svaki slobodan
prostor: trgove, prazninu između kuća. skejteri izvode vratolomije
na šetnici prema moru. lome se sunčane zrake, zrakom prelijeću
i kriče galebovi. beskrajnim nebom gibaju ptice selice prema jugu.
katkad se na tlu ukažu vrane.

svjetina s manjkom takta tiska se u povijesnoj jezgri grada.
samoće se taru tijelo o tijelo. mladi se zabavljaju. veselja nikada
dosta. čudni hibridi uspijevaju na sve strane. nitko se više ozbiljno
ne vezuje. u downtownu glamour. jet-setovska predstava. nešto
je zagušilo prostor. dojam pretrpanosti: zrnca pod korom nara.
prazno je samo nebo isprano jesenskom kišom. vjetar je otpuhao
smisao riječi s njegova platna. glazba se čuje jedino kad s neba grmi:
zgrčeni preslik zombijevske nutrine.

kako je biti žena-majka u svijetu prepunom slanoga sunca. hiniti
grimasu sreće tamo gdje postoje veliki izgledi  da se nježnosti
mimoiđu. kad testosteron zbog nečeg podivlja i pokaže svoje
nemilo lice. muškim je pestima ponekad sve dopušteno. kao da
šmrkom gase požar, šake tada ubijaju boga u ljubavi. na tijelu
žene-majke bujaju krvavi podljevi. bubotci - gotovo kužni
preplavljuju njezinu kožu.

testosteronski gadovi ponovno obznajuju svoju bijednu moć

tad djeca - agave na litici vapnenca, gledaju kao da prose,
ponekad reže i laju, nasrću na lica bez osmijeha.

gdje je nestao nasilnik? zašto je napustio majku?

iznevjerene ljubavi njihov su žalosni podoj, kòsa.
nakon svega, stoje velikih glava i drhtavih nogu.

stoje i gledaju golemim očima u kojima su
odavno presušile suze

stoje nijema - poput aliena

Nema komentara: