Mirko Jamnicki Dojmi

VJERUJEM  

da ti nije lako iskaliti bijes koji nakostriješen u tebi raste i jača

a moja se nada strmoglavljuje u povijest bezumlja. otpor  mog

tijela samo uvećava tišinu između udaraca sve dok trava ne

posijedi, ne umuknu ptice, ne popucaju prozorska stakla

tama u tebi kao u dnu dubokog kanjona

jarost buja poput ognja u visokoj peći; raste silovitost kao

huk golema vodopada, a ti misliš da udaraš mene, ali zapravo

sravnjuješ ono što u sebi ljubiš: napušteno zakinuto dijete

i zbog nečeg mutnog kažnjavaš neukrotivu svoju prazninu

nepremostiv jaz i visiš na divljem vjetru slijep poput šišmiša u

mračnoj špilji; nesvjestan da noktima i zubima za mene se držiš

zamisli kako si jak, ti macho, ti moćni jang, a ja slaba sićušna jin –

osjećam gnjevnu auru koja te svodi na životinju. moje suze nisu

od težine tvojih tvrdih dlanova. one su tkanje paukove mreže,

sućutna svila dudova svilca, feedback iskrivljene zrcalne slike

jer dolje, u svom paklu ustrajno ti mlatiš samoga sebe

i da, ponekad osjećam kako bih morala uzvratit jednakim

gnjevom, no ti bi mogao pomislit da sam uistinu ja skrivila

nešto i u meni se javi to meko, sažalno u srcu, pa te

netremice gledam: razjareni bik u grlenoj areni koride.

nastojim shvatiti tvoj bijes, ne opirem se dok me

svirepo udaraš kao boksač nijemu boksačku vreću

moja je raspuštena kosa prije bivala u tvom toplom zagrljaju,

sada se lomi i mrsi pod pljuštanjem tvojih ruku. njihalo

bi se prije sve od ljubavne miline kao na lađi pod sjajnom

mjesečinom, sad svjedočim da tvoj osjećaj krivnje pod giljotinom

kleči; tvoje grizodušje – potonulo groblje - na golu omču se vješa

a moje meso, oči i zubi oblozi na dnu tvog očaja

ne znam samo što priroda čeka: mjesec, zvijezde 

i sunce koje se pijano od svjetlosti ne trijezni nikad

dok se bičuješ  tako u mahnitom egzorcizmu, pun

prijezira prema sebi. žalim te usred tih psovki i mahnitog

orgazma u kojem napokon smalakšeš; pa slomljen,

bez orijentira, satima, danima

potpuno napušten

toneš

HOĆE LI TVOJE RUKE?     -2016.god.

ruke ti već odavno nisu mekano paperje krila

što sklanjahu me od zime svijeta; tvoj jezik više

ne bira riječi; već odavno okovan je psovkom,

naoružan oporom paljbom. sve ono što ne bi

trebao biti. kao što ni dan ne bi smio biti bez

milosti sunca. moje tijelo još se lako regenerira.

moja koža još uvijek je strpljiva. udarci pljušte

kao udarci vesla po vodi, a ona prokrvari, pa

zacijeli. moje tijelo pamti, ali još uvijek se ponaša

kao da ne pamti. moje srce sve čuje, ali se pravi da

ne čuje. moje oči sve vide, ali se prave slijepim.

oh, ja zaboravljam da ovo sad nije ono od prije

kao što dijete zaboravi majčinu pokudu, mahnitu

sinusoidu njezine jarosti. samo, kako te ruke, otkad

su one, te tvoje ruke, kako su one, zašto su zaboravile;

kako su postale tvrde kao surov sibirski led. do kada

će one u sprezi s riječima koje iz tvojega grla reže

postupati tako? hoće li se dogoditi obrat? hoće li tvoje

ruke napokon meko aterirat na neku pitomu zemlju,

hoće li prepoznati govor cvijeća, trave koja uporno šuti?

ako tvoje ruke neće, jer ne mogu više, jer ne kane, jer ustraju

ne biti ruke - što mi preostaje? zatvorsko šetalište s betonskim

zidovima u kojem luda tražim tajni prolaz, varam ptice nadom,

trujem ih lažju nadomak životu koji već dugo, očajno dugo

gleda u lice monstruma

DJECA. ALIENI        -2015.god

možda bi prestravit se mogla ili posve ušutjet kad vidiš
dijete na ulici kako pada. ono slini i suze mu naviru kao
voda iz gorskih izvora: bistre i gorke. tješiš ga nesigurna u
svoju sućut. nitko u ovom gradu ne govori o djeci, vrijeme
prebrzo leti. korov neposvećenosti zaposjeda svaki slobodan
prostor: trgove, prazninu između kuća. skejteri izvode vratolomije
na šetnici prema moru. lome se sunčane zrake, zrakom prelijeću
i kriče galebovi. beskrajnim nebom gibaju ptice selice prema jugu.
katkad se na tlu ukažu vrane.

svjetina s manjkom takta tiska se u povijesnoj jezgri grada.
samoće se taru tijelo o tijelo. mladi se zabavljaju. veselja nikada
dosta. čudni hibridi uspijevaju na sve strane. nitko se više ozbiljno
ne vezuje. u downtownu glamour. jet-setovska predstava. nešto
je zagušilo prostor. dojam pretrpanosti: zrnca pod korom nara.
prazno je samo nebo isprano jesenskom kišom. vjetar je otpuhao
smisao riječi s njegova platna. glazba se čuje jedino kad s neba grmi:
zgrčeni preslik zombijevske nutrine.

kako je biti žena-majka u svijetu prepunom slanoga sunca. hiniti
grimasu sreće tamo gdje postoje veliki izgledi  da se nježnosti
mimoiđu. kad testosteron zbog nečeg podivlja i pokaže svoje
nemilo lice. muškim je pestima ponekad sve dopušteno. kao da
šmrkom gase požar, šake tada ubijaju boga u ljubavi. na tijelu
žene-majke bujaju krvavi podljevi. bubotci - gotovo kužni
preplavljuju njezinu kožu.

testosteronski gadovi ponovno obznajuju svoju bijednu moć

tad djeca - agave na litici vapnenca, gledaju kao da prose,
ponekad reže i laju, nasrću na lica bez osmijeha.

gdje je nestao nasilnik? zašto je napustio majku?

iznevjerene ljubavi njihov su žalosni podoj, kòsa.
nakon svega, stoje velikih glava i drhtavih nogu.

stoje i gledaju golemim očima u kojima su
odavno presušile suze

stoje nijema - poput aliena