"AKO SUTRA NIKADA NE DOĐE"
HANNA:
Bosa kroz šumu hodam,
šumu boli i patnje,
bijelom haljinom dodirujem vlažan pod,
kapi mojih suza miluju mi lice,
crna kosa leprša u naletima vjetra,
suhe mi ruke kroz nju posljednji put prolaze.
Moja budućnost,
moj život su predodređeni.
DIJANA:
Uroni u sebstvo,
ostani vjerna sebi
i Heraklitovoj vatri,
bliskosti sa logosom,
početku prije
rađanja bogova,
temelju svijeta.
HANNA:
Postavljaš se nada mnom,
snažan se osjećaš,
u očima ti vidim vatru,
neutaživu žeđ za vladanjem
nad mojim umom,
pokorno stojim i gledam te
LAURA:
Čula je brojne povike negdje iz daljine,
udare zraka dok su šake
koje je nekada ljubila udarale u metu
cijelo njezino tijelo bilo je srce.
DIJANA:
Ljubav je tražila riječi,
obranu u nanosima zla,
u suzvučjima bijesa i mržnje,
ljubav u
izvanjezičnom prostoru,
u vrisku neobuzdane nevjere.
HANNA:
Dah tvoj na vratu osjećam,
strah mi preplavljuje tijelo,
osjećam gubitak nečeg vrijednog,
ja nisam više ta
koja drži konce u rukama.
LAURA:
Nakon svakog udarca na njezine kosti,
ispuštao je pobjednički poklič
čupajući pramenove njezine kose
a ona je tijelom na tlu
dušom negdje po strani
promatrala grimzinu krv
što je tekla njezinim licem do modrih usana.
DIJANA:
Jednočlana porota
odlučuje.
Riječi lebde u zraku
i kao izbezumljene ptice
traže spokoj
uzaludno pokušavajući
razbuktati vjerovanje u san.
HANNA:
Pitam se što će sa mnom biti,
prilaziš mi bliže,
kružiš oko mene,
kao lovac oko ranjenog plijena,
mjerkaš me i procjenjuješ
tražiš mjesto gdje još ožiljaka nema.
LAURA:
Bez snage da barem krikom bude užasnuta
zvjerskom snagom njegova bijesa
vonj straha širio se sobom.
U položaju nerođena djeteta
bezživotna i bestjelesna čekala je
kraj, a znala je da još nema početka.
DIJANA:
Titra punoća praznine,
guši uzdahe,
zrak je nerazumljiv.
Uzaludno bi bilo poricanje grijeha,
uzaludno je opijelo
nečemu čega nema.
Ljubav na stupu srama
čeka da brezovina plane.
Tišina joj jedina obrana,
Šutnja braniteljica.
Bijeg iz okrutnosti urlika.
HANNA:
Osluškujem kucanje sata,
sekunde,
minute,
u sate se pretaču,
strah raste,
nijeme suze klize mi niz obraze,
želim zaboraviti tko sam
želim biti još nerođena,
zaštićena.
LAURA:
Gubeći svijest
nižući slike svoga života
u grudima joj ključa bijes
urlikom ranjene lavice briše krv sa lica
posegnula je za nožem
i dokazala da se iza njegove snage krije kukavica.
DIJANA:
Shrvana čežnjom vrisni
čovjek živi samo jednom
prošlost je laž,
varalica u zrcalu
iza vremena.
Zaboravi,
promjeni obrazac,
zaustavi sjećanja,
nasmiješi se.
HANNA:
Skupljam snagu bolom,
oslanjam se o krhotine stakla
razasute po podu
suhe usne drhte
dok tvoj bijes gledam,
život je moja odluka,
smijem se hrabrošću
ne uzmičem pred zvijeri koju sam
upravo probudila.
LAURA i DIJANA:
Utroba vremena,
maternica svemira,
kaos početka,
bez prošlosti.
UZDIGI NIKIN STIJEG
KORAČAJ
IZVRŠI OBEĆANJE
U OGNJU PATOSA
JE ISTINA.
DIJANA i LAURA:
Budi bestjelesni plam,
živuća baklja
neugasivih čežnji
za daljinama,
suho blistanje svijesti.
LAURA i DIJANA:
Osmijeh ti dobro stoji
opiši osjećaj
iskorak u nepoznato
u neslućeno
u bezdan mogućnosti.
DIJANA i LAURA:
Tišina poniženja,
želja da osjećanje
ostane bezimeno,
da buknu uspomene
prizorom stare priče.
Vapaj srca
u mreži vjetra,
na sjenovitoj obali dana
zrno zlata
u dubini noći
nestaje vir straha.
HANNA:
Možda je stvar u meni,
možda želi da budem neka druga,
drukčija,
ponizna,
poslušna,
krotka i ukroćena?
LAURA:
Misli kriva je
što nije tiha,
sputana djetinjstvom,
obilježena odrastanjem,
ubijena životom,
sahranjena samoćom.
DIJANA:
Uroni u svijest
bez postojanja
u vremenu.
U odbljescima nepostojanja
spoznaj neobičnost
trajanja u stvarnosti,
život lomljiv i nepredvidljiv,
misli, misaone slike.
Naizgled
zaboravljenom kaosu
daruj obličje,
geometriju bivstvovanja,
smisao.
HANNA:
Rekli su mi da slavi Baccusa
kada je vrijeme za snove,
potražih ga pod mostovima.
U njegovim rukama
nepoznata kosa
i omamljujući miris vina.
Skrivao je lice
Hodam dalje,
pogledavam u ogledala
i odbljesak plamena u kutu.
Strah me,
ne raspoznajem lice.
LAURA:
Omamljena strahom,
Izgubila je težinu,
Bestjelesna dotaknula
granice svemira,
lebdjela poput zvijezde padalice,
još uvijek bez okusa
života na usnama.
DIJANA:
Pretoči horizont
u ocean želja,
neka sunce sakrije
korijenje noći,
pokrene oblake.
U krošnji jutrenja
romor
nebeskog suzvučja,
glas vjetra prepun
poezije obećanja
i disonanci
tišine.
HANNA:
Hladno je u vlastitoj tišini,
zamišljena,
prošlosti predana,
u prazinu gledam.
LAURA:
Osjeća se poniznom
pred dušom robinje,
vlastitom dušom zatočena,
tiranskim štitom ovijena.
DIJANA:
U suzama svetog Lovre
ostvarenje želje,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.
Hanna, živi trenutak,
kao da sljedeći neće doći.
HANNA:
U noći punog mjeseca
razlomljeno zrcalo svjesti.
Krećem ka svitanju,
ne okrećem se,
iza mene ostaje sjena,
uporna,
bezbojna pratilja,
robinja mraka,
iz straha hrlim ka životu
oslobođena.
Nema komentara:
Objavi komentar