KRALJICA
MOGA NEBA -2017.god
Tiho,
prikradam ti se tiho, na prstima
da te ne
iznenadim
da se
preplašena ne sunovratiš u ambise nepovrata
da ne
oskvrnem tvoju bolom natopljenu tišinu
ogrnutu s
tisuću plašteva tuge
da ne
uznemirim tebe, ranjenu košutu
nagnutu nad
mutnim vodama uspomena
umornu,
usamljenu, uplakanu...
Snagom koja
može brda premještati,
jedinom
baštinom koju mi namriješe daleki preci Titani,
uzimam te u
naručje i poput milosrdnog serafina
uznosim gore
u neokaljana plavetna prostranstava
daleko od
patnje, daleko od bola, daleko od suza
daleko od
nedosanjanih snova
kradem te
bodežima ljudske zloće
neutješenu,
razočaranu, poniženu...
U nježnom, dugom
letu zavirujem ti pod trepavice
protrčavajući
ispod duge
koju grade
biserni tragovi suza na tvome licu
želeći pod
svaku cijenu probuditi zaspale svibanjske osmijehe
iskustvom
podučen da svaka žalost ima razlog svoga nastajanja
i svaki
čemer ima vrijeme svoga nestajanje
kada se kroz
spoznaju samoga sebe spoznaju vrijednosti
praštanja,
ljubavi, nadanja...
Ne hajem za
crvene jabuke ispale mi iz naručja
na blatom
ugaženo provincijsko dvorište
i pogažene
ruže varljivih mladenačkih obećanja
ne žalim
propadanje vlastitog postojanja
kroz koje
izgaram poput kometa
u eteru
ljudskog neshvaćanja
utješen
blagovijesnom slutnjom
da bit ćeš
kraljica moga neba
gorda,
uzvišena ženo!
PREPOZNAJEM
TE TEK PO OČIMA -2016. god
Prepoznajem
te tek po očima...
Jer, sreli
smo se u tami svemirskih izmaglica
i bježeći
kroz besvjetle katakombe stoljeća,
u kojima ne
stigoh zagledati tvoje obličje,
jurili u
susret neizvjesnosti
gdje put nam
bijaše samo zublja tvojih očiju...
Zato su u
meni... Oči, tvoje oči!
Ne pamtim i
ne sjećam se ičega
do
plemenitosti mladih vitezova
što su
hrabro ginuli na razbojištima pakla
noseći na
plaštevima izvezene inicijale tvoga imena
i onu
zaluđenu gomilu s pariških ulica
koja je, kao
u transu,
k nebu
uznosila ljepotu tvoga pogleda.
Tvoje oči...
Ej, tvoje oči!
Dok u
mislima prebirem
mirisna
praskozorja samoborskih gora
i purpurne
šetnje tuškanačkim perivojem
ja više ne
pamtim
da li sam u
ruci držao tebe ili tek snove,
jer još sam,
kao i onda,
opsjednut očima, tvojim očima...
Dok neminovno
kročim k smiraju bezvremenosti
ne tražim
utjehu u plišanim medvjedićima
i
melankoličnim radostima dječjih nestašluka
već samo,
poput alkemičara, tražim mogućnost
da na
bjelini davno pripravljenog jastuka
tebi -
umornoj, prezrenoj, poniženoj -
ispucalim
usnama
žudno
ispijem čemerni biser očiju
i vratim im
izgubljeni sjaj.
Jer pamtim
te tek po očima!
SRCE -2015.god
Jutros su, kao i svakog jutrra
cvjećarice na Cvjetni trg
iznijele cvijeće.
Jutros sam na njihovim tezgama
vidio prekrasne pupoljke ruža.
Jutros sam među crvenim pupoljcima
prepoznao i vlastito srce...
Do podne ili do večeri, svejedno,
cvijeće će biti prodano
nepoznatim kavalirima
za nepoznate dame.
Pupoljci će krasiti tajanstvene budoare
prenatrpane radne stolove
poneku studentsku sobicu
a možda i nečiju kosu...
Pupoljci, prekrasni crveni pupoljci
jutrom se prodaju na Cvjetnom trgu...
Među njima je i moje srce.
Moje srce nije na prodaju
moje srce neće na radne stolove
u zadimljene budoare
i na druga moguća i nemoguća mjesta.
Ostat će netaknuto
ostat će neprodano
za njega se nitko neće pogađati:
ono pripada samo Tebi.
Nema komentara:
Objavi komentar