Biserka Vuković

MOLIM BOŽJI SPAS

Sutra, jednog dana, možda nikada, kažeš biće na bolje, a nikad ne dođe. Uvjeravaš me svaki puta nakon tvog izljeva bijesa, pogrdnih rijeći, šamara koji brzinom munje padaju na leđa, tijelu.

Savijam se kao vrba, izbjegavam udarce kao boksač u ringu. Trpim i čekam trenutak da te prođe  srdžba, a tako lako planeš. Kao šibica, bez najave i problema, a njih uopće nema, samo u tvojoj glavi.

Tako bi nam bilo lijepo kao u raju. Što te navodi da zadaješ bol, izazoves suze, nemir, strah. Dok te susjedi slušaju kako se dereš, psuješ, razbijaš oko sebe, jer ti si tada najjači u svijetu svom, ja ništavilo pod nogama.

Ne usude se miješati da ne dobiju i oni koju psovku, ili bi ih rastjerao kao stado ovaca, ne bi bilo prvi puta, povuku se u svoje kuće, navuku zavjese, njih se to ne tiće.. Možda čak i pomisle tako joj treba, zaslužila je sve te izrečene uvrede, začinjene šamarima.

Dok se ispucaš, izbaciš svoj bijes, uništiš sve u meni, odlaziš u birtiju da se naliješ još sokovima alkohola, jer tamo si faca, trajer snage strahota. „ Ajmo konobaru natoći, neka cijela birtija pije, sve stavi na moj račun!“.  Tko ti se uopće usudi nešto reči , dobro te poznaju, još da nešto kažu u obranu žene,  ma ne, ne, ni u snu se ne usudi nitko.

Opet slijedi repriza istog scenarija, nije te briga jel dan ili noć, jesi li gladan, sit si tek kada se umoriš i zaspeš. Tada ja odahnem, liječim svoje rane, brišem krv iz nosa , boli, suze brišem i molim se dragom Bogu za spas duše svoje, molim ga za spas duše njegove, jer voljela sam ga. Ne znam mrziti, ne mrzim ga. 

Tako tješim sebe, čekam Božji spas.

RAZLIČITOST ŽIVOTA

Vrlo je teško svoju nesreću života

podiči iznad sebe u nebeske visine.

Vrlo je teško promatrati očima žene

da budeš nečiji objekt istovremeno.

Dobro se zna da onaj koji je gore

kroji tvoju sudbinu svakodnevno.

Dobro se zna da onaj što je dole

mala je sitna duša, prebijena sjena.

Gledaš svoju sjenu na rubu smrti

moliš da se vineš u te nebeske visine.

Kao ptica letjeti iznad svoga gnijezda

gledati sve svoje iz ptičje perspektive.

Pokazati cijelom svijetu da različiti smo

rokću kao veprovi nad krvavim srcima.

Ne gledaju ženinim očima napaćen svijet

ne osjećaju njezino biće pa im je strano.

Htjela sam da pokažem kako smo jako različiti

općenito razlika je vrlo mala između života i smrti.

Htjela sam ukazati svijetu da ljubav i poštovanje

vrlo rijetko stanuje sreća uz nesreću,

jer smo posljednji koji to gledamo ljudskim srcem.

Ljubav, život , smrt jedne žene.

GDJE JE TO MJESTO

Gdje je to mjesto što zovu
rajem,
kad ga ja zovem svojim
paklom?
Molim Boga, nebeske anđele
da snage mi daju
da preživim ovaj dan i noć.

Molim, da uzme mi život
jadan,
čini mi se ništavan,
jer nema goreg od ovog sivog
pakla,
bez ljubavi, slobode,
s okovima oko vrata.

Stežeš ih svake
minute,svakoga dana.
Šamaraš uvredama,
omataš crnim oblacima.

Dosta je!
Više ne mogu!

Gdje je to mjesto da sklonim
isprebijanu dušu,
izmučeno srce što vapi za
milošću tvojom
da prestaneš mučiti mene i
sebe,
jer nema goreg pakla od
ispijene čaše,

uvrjede nanesene, masnice
ispod oka,
duše slomljene.

Uzalud se molim, trpim,
nikako da prestane.
Gdje je to mjesto što ga
Rajem zovu?