Moja je žena u Toscani, miluje sneno umorno tijelo
crnim dlanom lutalice dok joj oči velike kao postelja
iznad koje šute sati zatrepću kad pomisli da je zovem
mirisom bagrema u noći svijetloj i od mjeseca bijeloj.
Moja je žena u Venetu, sjedi na balkonu u mirisu
rahle zemlje u kojoj rastu šutnje meke i ljubeći neko
tuđe dijete pušta misli da ostanu same iznad sjete
pazeći da ih ne ukradu ptice kad oblake prelete.
Moja je žena u Furlaniji bosih stopala u cvijeću kao
mramor vječnom i dok u predvečerju rumeni beskraj
vene tamom zemlje, priprema snove za dolazeće veće
da u njima ne osjetim tugu noći i ostanem u samoći.
Moja je žena u Julijskoj krajini u sutonu sama i mene
voli žutim sjajem starog sunca u smiraju dana lako
i bezbrižno kao svjetlost sama, uz čašu vina i miris
jasmina posljednjeg me čeka na kraju umorna ljeta.
Nema komentara:
Objavi komentar