Nikolina Mojić

ZABORAV

Kada mi jave: „Nema te više“,

bit će mi teško,

tada će i nada umrijeti

da me ipak jednom,možda

malo i zavoliš.

Tada ću stati pored tebe,

i šutnjom ti reći sve ono

što za života si trebala,

a nisi znala.

Pustit ću te, morat ću,

oprostom zaboraviti,

sve trenutke kada si trebala,

a nisi imala vremena

biti mama.

Zaboravit ću kako se kosti lome,

zaboravit ću kako je biti bez dodira,

bez mlijeka,bez zagrljaja.

Jednostavno, zaboravit ću sve.

Zaboravit ću kako se kupuje osmijeh suzama,

kako si me  'mjesto topline nagradila udarcima,

na kojima sam ti morala reći „hvala“.

Zaboravit ću kako su koraci

zimi teški,

kad' tražim sigurnost u hladnim zidinama

velegrada,

kako tražim tvoju majku,

tražeći zaštitu od tvojih udaraca.

Sve ću baciti u zaborav.

Zaboravit ću kako nisi htjela

biti majka.

Zaboravit ću svoja nadanja,

sva svoja očekivanja onog preplašenog

dječjeg srca,

kojem je šamar, bio put odrastanja.

Sve ću zaboraviti.

Samo zaboravom se može,tebe majko,voljeti.  

                  

IZNAD TUGE

Bol je odlučila
noćas zaplakati.
Gorku suzu sudbe
isplakati,
slike prošlosti u okvir vječnosti
spremiti,
novim korakom u sutra krenuti.

Preteški su teret
udarac i šamar
'mjesto zagrljaja i
toplog mlijeka
u njedrima uspomena nositi.

Bolno je albume djetinjstva
prelistavati,
i bez osmijeha novu igru života
započinjati.

Sa tugom i pelinom
gorkim,
srcem koje se kida
od bola,
oku drugom čovjeku nevidljiva.

Tromim korakom života,
odrastanja i starenja
živiš za sutra,
jučer zaboravljaš.

Bolje je tako.
Bol boli jednoga,
druge zabavlja;

lažne moraliste,
dušebrižnike-
najobičnije cinike
i hrabre urlatore:

propovjednike,
vjernike,
farizeje.

Bol je odlučila
noćas zaplakati.
Gorku suzu sudbe
isplakati.