Marta Džaja

ŠUTI, PREŠUTI PROĆI ĆE

ajde da se,

ja bih da se, da se više ne šuti, da vrijeme ne prolazi u prešućivanju, da se ne tješimo prolaznošću

ja bih da se, kao ciglama, gađamo sjećanjima, u face, po obrazima, posred čela, ispod pojasa

ja bih da istresamo taloge, skinemo ljušture od tišine, otvorimo vilice i oslobodimo jezike

ja bih da malo vičemo, da dugo i slobodno plačemo, i još da se natmureni žalimo, da psujemo, da se rugamo

poslije ćemo od ruševina graditi utvrde i kule za skrivanje od svijeta, kad već budemo potrošeni, jadni i bez dostojanstva, goli, izrezbareni, polutruli i nepopravljivi, bez samopouzdanja, poslije ćemo se graditi

al za danas samo jedno-  prekinimo šutjeti, ko uplašene sjene drhturiti, zaključavati vrata, prestanimo

ajde da se,

ja bih da se, kao ciglama, gađamo sjećanjima u face, po obrazima, posred čela, ispod pojasa

ja bih da se ne moramo stalno smijati, cerekati, kreveljiti do besmisla, prekrivajući groteskno tužne izraze, radije se rugajmo

 rugajmo se!

maminom plavom oku

sestrinoj rani od zadnjih batina

bratovim suzama

rugajmo se!

tatinom ptsp-u

potresima od straha

bakinom treperenju

susjedi što plače

rugajmo se

sebi samima

možda bude podnošljivije

šutnju ne mogu, tišine, ne mogu

pogledajte ljudi, koliko materijala za plakanje, osude i presude

a vi biste da šutimo?

dajte da vrištimo, prevrćemo se, kotrljamo se nabreklih obraza crveni od tuge,

dajte da se rugamo, da ne bismo šutjeli, da upiremo prstom i ne zaboravljamo

jaa bih da se baš kao ciglama gađamo sjećanjima u face, po obrazima, posred čela, ispod pojasa

pričajte mi o svom djetinjstvu, ali samo ako je bilo nesretno, dosta mi je nasmijanih očeva što grle i brižnih majki što vole i njihovih dosadnih nedjeljnih popodneva bez razlupanih tanjura i noćima bez svađe, meni je vas, ljudi, dosta, ljubomorna sam, gori mi u obrazima dok se osmjehujem vašim srećama, ja bih da pričamo o zapišanim plahtama i neprospavanim noćima i o očevim uplakanim očima, o bučnim jutrima, o pucnjevima u prazno, o usamljenim djevojčicama u zagrljajima usamljenih baka kad samo topli griz u mraku kuhinje malo spašava

O onima što kao mali ne grade dvorce od lego kocaka, o onima što si grade utvrde

(znaš kako šlampavim korakom  ujutro niko ne misli na igračke pa stane na legiće i sruše čitave dvorce sagrađene od truda, i zabodu mu se između dva prsta pa šepaju pa psuju nekad, i ljuti budu, e to ti se dogodi slučajno)

volim misliti da možda ni moje utvrde nisu rušili namjerno... volim misliti da nisu namjerno

ajde da se,

ja bih da se, gađamo sjećanjima, kao ciglama, u face, po obrazima, posred čela, ispod pojasa

ko je idući?

OČI PLAVE

Kakve ti imaš oči?
Moje su nekad plačne.
A boja je plava.
Kapci su mi satkani od tjeskobe
Stišću se od bijesa
kad mi fine djevojke
odrasle s mamama
i tatama
i igrama
natopljene bezbrižnošću
djevojke koje su snivale uz uspavanke
mažene po glavi
djevojke s Djetinjstvom
nikad u sedmoj godini suočene s mišlju da postoje riječi
preteške da bi lebdile u zraku,
one što tromo padaju,
onako granaterski, bombaški,
s više štete nego udarac u obraz,
kažu kako moraš biti jači od svoje prošlosti.

Tko ti je rekao, djevojčice,
tko te naučio da je moguće po izboru
brisati ucrtane prizore iz dječjih umova?
Tko ti, nespretan, nije objasnio
da te baš oni preko noći postaraju?
Preko noći, kažem,
jer baš tad je očevima najlakše tući majke.
Skriven u mraku on misli,
On misli- ujutro ćemo jesti pečena jaja
pa nećemo opaziti plavetnilo
što je iscrtao prošle noći.
Al' mi ujutro svi buljimo.
Napokon i ona ima- oči plave.